Godinama, svakoga 20. oktobra odem na groblje Oslobodioca Beograda. Istom stazom u krug obiđem humke i spomen ploče sa imenima hiljada vojnika što dadoše svoj život za Beograd i osolobođenje od fašizma. Ateista sam i ne palim sveće, ali ćutanjem i mislima usmerenima ka oslobodiocima dajem svoj mali doprinos opštem poštovanju koje su zaslužili. Smatram tu kulturu sećanja svojom moralnom obavezom.
Beograd su tog 20. oktobra, 1944. oslobodile jedinice NOVJ i jedinice Trećeg ukrajinskom fronta Crvene armije. Već sledećeg dana, najpre VI lička, a onda i druge jedinice NOVJ prešle su Savu i krenule na zapad, a jedinice Crvene armije se zaputile kroz Banat ka Mađarskoj i Rumuniji.
Na groblje Oslobodiocima Beograda, dok je bio živ, voleo sam otići sa čika Savom Todorićem, borcem VI ličke divizije. Stajali bi dugo kraj ploča sa imenima njegovih saboraca, a on mi pričao gde je koji poginuo. Najveći broj Savinih drugova poginuo je 19. i 20. oktobra, nastupajući od Slavije ka železničkoj stanici i Savskom mostu, u zahvatu Nemanjine ulice i parka između železničke stanice i zgrade uprave železnica. Čika Savo je umro 20. oktobra 2012. nekoliko sati nakon što smo se vratili sa groblja. Dok sam ga pratio do taksija kojim je otišao kući, na Banjicu, žalio mi se da je sramota koliko vlasti u Beogradu i Srbiji potcenjuju dan oslobođenja od fašizma i da je to postao samo dan kad još nas nekoliko stotina, oseća obavezu da ga dostojno obeleži. Ovo ne sme biti ničija privatna inicijativa, i da je sreće ponosili bi se antifašističkom borbom, kazao mi je,odlazeći da ga više nikad ne vidim, čika Savo Todorić.
Ove godine, za sedamdesetu godišnjicu oslobođenja Beograda od fašizma, priprema se veliko slavlje. No, to se neće dogoditi 20. nego 16. oktobra. Centralna proslava je planirana na Ušću, sa druge strane Save. Vlast je odredila da se drži i velika vojna parada na kojoj će prikazati ešalone Vojske Srbije i oružje ne tehnošloški mlađe od 1980. godine. Na svečanoj bini će toga dana, pored srpskog državnog rukovodstva, stajati na počasnom mestu, ruski predsednik Vladimir Putin. Nema ništa sporno što će Putin prisustovati tome događaju. Nemerljiv je doprinos Rusa u oslobađenju Beograda i svakako da je velika čast da rečenoj proslavi prisustvuje takav državnik i šef moćne sile kakva je Rusija.
No, ima nekoliko spornih detalja. Prvi je obeležavanje jubileja na dan 16. oktobra. Činjenice govore da toga dana nije oslobođen Beograd nego Smederevo.
Drugi je detalj, malo manje vidljiv, a meni lično govori da to zapravo nije počast oslobodiocima nego Vladimiru Vladimiroviču, koji će tog 16. oktobra proputovati kroz Beograd na putu za Milano i samit Evropa – Azija. Nemam ništa protiv Putinove posete, ali imam protiv toga da se pomeraju važni istorijski datumi, naročito ako se to radi iz politikantskih razloga. To je i pomeranje istorije.
Treći je detalj, da je na tu paradu, kad je već organizovana na taj način, trebalo pozvati i ukrajinskog Predsednika Porošenka. Najpre zbog toga što je u sastavu Trećeg ukrajinskog fronta Crvene armije bio značajan broj Ukrajinaca, a i zato što su Ukrajinci nama blizak narod koliko i Rusi.
Četvrti, ali meni veoma intimni razlog zbog koga neću ići na državnu Paradu, jeste, što će njome formalno rukovoditi jedan četnički vojvoda, a koliko znam, četnici nisu oslobađali Beograd od fašizma, nego su iz njega bežali od oslobodioca.
Mogao bih da ređam još razloga, ali neću. Ja ću, kao i do sada, otići na groblje Oslobodioca Beograda 20. oktobra u 11 časova, sam u svojoj režiji i odati poštovanje junacima palim za slobodu, setiti se kao i lani, i predivnog Ličanina,mog čika Save Todorića.
Od državnoga obeležavanja može biti samo jedna korist, mada mi je i to, znajući nas kakvi smo, upitno. Možda se u budućnosti počne redovno slaviti dan koji to zaslužuje, i kad ne dolazi Putin. Kažem, možda i stavljam veliki upitnik. Iskustvo mi govori da je ovde teško bilo šta predviđati.