Ne znam koja je ova, al' reče da se zove zilikaka i da 'oće da gostuje, i to baš kod mene.
Pa, 'ajde, nek' joj bude...
Mislim da smo se složili da nam ovo mesto nepovratno klizi u 'vako nešto:
što će reći, teško da može još šta da se upropasti. Aj bar onda da se opustimo, ko pred fajront.Evo, ja sam namerila da živopišem neka svoja iskustva i blamove o kojima sam povremeno pričala, al nikad sve i do kraja.
Doduše, kraja i nema, jerbo nikad ne znam u koju situaciju će me ta sjajna osobina, da ne pamtim ni likove ni imena, dovesti sutra.
Prvo i najluđe, kao takva, radila sam u prosveti.
Osim par izuzetaka, nije bilo šansi da ja do kraja godine naučim da prepoznajem učenike po imenu.
Najviše što mi je uspevalo je da uspem sve da detektujem, da li su moji ili nisu. Ništa dalje.
Znači, ladno su mogli da se premeštaju iz odeljenja u odeljenje, ništa ne bih primetila.
Doduše, imala sam neku predstavu o njihovom pojedinačnom znanju, ali ono je bilo povezano sa likom, ne sa imenom.
Svesna svog felera, naravno da sam jako pazila da se slučajno to negde ne primeti. Izbegavala sam oslovljavanje po imenu na sve moguće načine. Nije lako, al nauči se.
Onda recimo, kad dođe vreme da se pitamo, opet problem. Zato otvorim dnevnik, sve kao polako i opušteno, pročitam ime, bacim ležeran pogled u daljinu, i...čekam ko će se javiti.
Prethodno naravno proverim da nije taj prozvani među odsutnima, koliko baš da me ne uhvate iz prve.
Kad ustane, onda se ja setim još nečeg, recimo kako je izgledalo prethodno odgovaranje, pa čak nekad demonstriram svoje dobro pamćenje. Zapravo, o mnogima sam imala u memoriji poprilično podataka. Jedino što nisam umela da nađem kome šta pripada.
Srećom, odavno sam napustila prosvetu, pa nemam tih problema, ali recimo kad gledam film, dovoljno je da se pojave dve glumice sličnih godina, slične građe, obe sa dugom smeđom kosom, nema šansi da ću spojiti koja je koja. Još ako ima i dva-tri slična muška lika - nema smisla ni da gledam. Ništa shvatiti neću.
Nekad je muž imao volju da mi nešto rastumači, al više neće. Garant mu dosadilo da objašnjava da li je to ona ista, što je žena od onog, ili se to neka nova pojavila.
Zato, ako kojim slučajem čita neko od filmadžija, makar domaćih, dobro bi bilo da i na nas ovakve uzme u obzir. Ono, ako baš i mora da ima tri slične plavuše u filmu, daj bar da se nekako obeleže.
Ne mora tablicu da nose, al bi mogle recimo da budu obučene u tri različite boje, i da se toga drže do kraja. Msm, filmu ne bi mnogo usfalilo, a nama bi mnogo značilo, da bar pratimo radnju.
Ono, bilo bi zanimljivo kad bih mogla da reprodukujem nekom drugom šta i kako vidim. Možda bi se našlo gde je kvaka., al kako kad niko neće da razume osim ovakvih istih.
Znam da mi se u studentskim danima dobra drugarica vazda iščuđavala, a meni ništa jasno bilo nije.
Znate ono, bio si negde (gde ona nije) pa je tamo bilo još ljudi koji je zanimaju, i sad treba da padne referat.
To je u mom slučaju izgledalo otprilike ovako:
- Ko je sve bio sinoć?
- Pa ne znam, bili razni, tako 10-15 duša.
- El bila i M?
- Jeste.
- I, kako je izgledala?
- Obično?
- Kako obično, el se doterala?
- Jeste.
- Pa šta je imala obučeno?
- Ne znam, nešto, valjda haljinu.
- Ih, koga sam našla da pitam... a el bila sa frajerom?
- Jeste, valjda joj je to frajer.
- I kako on izleda?
- Pa ne znam, normalno.
- P...U MATERINU, KOGA SAM NAŠLA DA PITAM! I ŠTA TO ZNAČI NORMALNO, NEMA TREĆE OKO?!
- Pa nema...
Aj višestruko upoznavanje, to sam već nekako naučila da sakrijem, pa se pri susretima ponašam vrlo uzdržano, al ume to da se zakomplikuje.
Jednom sam platila i porez na budale zbog toga, jer mi zvonio čovek na vrata i tražio na zajam neke pare (ne mnogo, al opet). Kao, tu je komšija iz broja ..., i još se čudi kako ga ne poznajem, i treba mu hitno, toliko mu usfalilo, i vratiće žena sutra... Naravno da mi na pamet nije palo da bilo šta pitam, jer zapravo, osim nekoliko izuzetaka, pojma nemam ko mi živi u komšiluku.
Znači, slabo razlikujem i još slabije pamtim i likove i imena.
S druge strane, nepogrešivo ću reprodukovati šta je ko pričao, sa sve detaljima, nakon nekoliko godina, samo ako sam iole pažljivo slušala (il čitala).
Likove očigledno klasiram po gabaritima i osnovnim fizičkim osobinama. Imena? E tu pravila baš nema.
Na poslu znaju za feler, i uglavnom gledam da pri važnijim susretima ne budem sama. Taj neko pored mene ima zadatak da mi kaže s kim se pozdravljamo, da li ga i kako poznajemo.
Za tu vrstu muke mi lek doduše odao jedan stariji gospodin, još davnih godina.
Čovek bio fabrikant, i nakon pregovora ili završenog posla insistirao da se slika sa svakim pojedinačno, za uspomenu.
Posle mi prizna da odmah uz sliku zabeleži imena i osnovne podatke, pa ako mu neko ponovo zatreba, odmah ima dosije. A i, kako reče, znate kako to ostavlja pozitivan utisak kada se nakon desetak godina „setiš" nečijeg imena i lika.
Pošto za sad nemam ni potrebe ni mogućnosti baš da se slikam, moraću da plivam ovako, a ovim blogom sam htela da pokušam pomirenje sa onima koji lica ne zaboravljaju ali koji nama ovakvima ne dozvoljavaju da budemo felerični i opušteni.
Dakle, pravda za felerične!