Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Meandriranje duž Ekvatora (Indonezija)

Snezana Radojicic RSS / 27.02.2015. u 07:00

Ili -- kako prevideti Ekvator i nabasati na budućeg saputnika u vožnji. O lepotama divljine i strahu od "kanibala". O geografskim i životnim nultim tačkama.

*

Još od Singapura razmišljam o tome kako ću preći Ekvator i prvi put kročiti na južnu Zemljinu poluloptu. Zamišljam sliku kako jednom nogom stojim na jednoj a drugom na drugoj polulopti. I moj bicikl je takođe uhvaćen u trenutku kada seče polutar – prednji točak se, razumljivo, kotrlja 'nadole'.

Znače mi takve stvari. Pedalirajući okolo, ostavljam svoj trag na Zemljinoj kori. Točkovima svog bicikla opisujem rutu na njenom tlu, makar bila i oku nevidljiva. I dok to radim, postojimo samo ona i ja. Neposredniji dodir ima samo putnik-pešak.

DSCF1447.JPG

Svojevremeno, potegla sam skoro hiljadu kilometara duži put da bih prešla zvaničnu granicu između evropskog i azijskog kontinenta – na reci Uralsk na severozapadu Kazahstana. Slikala sam se na mostu između dva kontinenta, što i piše na luku iznad puta – s jedne strane je natpis „Evropa“, sa druge –„ Azija“. A nedavno sam, pre napuštanja Melezije, otpedalala na najjužniju kopnenu tačku azijskog kontinenta samo da bih stala na taj špic i pogledala odatle u okean. U nizu takvih simboličnih prelazaka geografskih međa, Ekvator je trebalo da predstavlja svojevrstan vrhunac.

Na internetu je pisalo da se zvanični spomenik nultoj paraleli u Indoneziji nalazi na Sumatri, kod grada Bukitingija. Odlično! Moja ruta ionako prolazi kroz njega na putu sa istočne ka zapadnoj obali ostrva.

No pogled na mapu me je onespokojavao. Na njoj je Bukitingi ucrtan kao da je već na južnoj polulopti. Nešto tu nije u redu. Ali to sam otkrila prekasno, kada više nisam imala dostupan internet i nisam mogla da proverim. Nadala sam se da je greška na mapi, jer ne bi bila prva a ni najveća koju sam videla.

IMG20150129103416%2520%25281%2529.jpg

Dan-dva kasnije, na dvadeset i nekom od trideset kilometara dugog uspona do vrha neke planine, sa desne strane puta primetila sam nešto kao spomenik u obliku ogromne lopte. Bila je siva i neugledna, ili mi je samo tako izgledala zbog kiše koja je pljuštala od rane zore, zbog vlage i hladnoće koja mi se uvlačila u kosti, zbog magle koja je polegla nisko po putu pa je vidljivost bila smanjena na jedva deset metara. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi baš tu, na tom mestu – na tom teškom usponu – mogao biti Ekvator. I da ga prelazim u takvim okolnostima. Mora da je moja podsvest to odbacila kao neodgovarajuću simboliku za nešto što mi je toliko bitno.

Tako se desilo da nisam čak ni fotografisala neobični spomenik makar zbog njegove neobičnosti, što bih inače uradila. Samo sam produžila da pedalam uzbrdo.

*

Nakon dugog spusta, zaustavljam se u gradiću Panjugpati da bih potražila policijsku stanicu i upitala za sigurno mesto za kampovanje. Obično me tada pozovu da spavam u nekoj kancelariji u stanici, ali sada je troje policajaca složno odbilo takvu mogućnost. Jedan među njima, u civilu, upita me a zašto ne bih kampovala u Harau dolini.

Tek kad je izgovorio taj naziv, setim se da je to predeo čuven po svojoj lepoti, po visokim strmim stenama i vodopadima. Umalo i njega da promašim.

10950715_10204335389279649_3041528721200627181_n.jpg?oh=91a084f49467c44e0f7c1f4454d59a30&oe=557EBCF1

Policajac u civilu se ljubazno ponudi da me odvede tamo vozeći motor ispred mene. Usput mi objasni kako je mesto apsolutno sigurno. I kao uzgred, u nekom trenutku, upita me da li bih možda radije da se smestim u njegovoj porodici.

To je uobičajeno pitanje za Indonežane, pa mi ne deluje čudno. Odgovorim da bih rado ali zavisi od njega.

„Moram da razgovaram sa njima“, kaže čovek i ubrza ispred mene. Vidim ga kako vozeći priča telefonom. Nakon nekoliko stotina metara staje da mi prenese dogovor. „Moj brat drži bungalove u dolini ali je rekao da možete da spavate tamo besplatno jer želi da vam pomogne.“

Ha, tu smo!, pomislim. Nije gostoljubivost već nabacivanje klijenta.

„Hvala veliko ali ja bih radije da kampujem kad već postoji kamp-mesto“, odgovorim. Znam da to 'besplatno' uvek košta.

„Okej, vi ćete odlučiti. Ali to nam je usput, pa najpre pogledajte njegovo mesto“, insistira. I poziva svog brata ponovo, te mi daje telefon.

„Kampovanje vam nije sigurno jer ste samo žensko“, počinje njegov brat, i ja već znam u kom pravcu ide priča. „Ja ću vam dati popust, dođite da vidite pa odlučite.“

„Hvala, ali nemam dovoljno novca a i ne vidim zašto bih plaćala kad mogu da kampujem ako ne u kamp-prostoru a ono u bilo čijoj bašti. Svako će mi dopustiti da se smestim besplatno kod njega – to je moje iskustvo sa Indonežanima.“

Vraćam telefon policajcu i civilu i najodlučnijim tonom ga zamolim da me povede direktno gde smo se dogovorili – u kamp.

Krećemo. Više ne pominje brata ni bungalove pa mislim da je razumeo. Malo me zbuni kad skrenemo na sporedni putić koji se brzo pretvori u zemljanu stazu. A onda stanemo i on se ponovo maši za mobilni.

10959402_10204335376959341_506336816075233953_n.jpg?oh=bc790a3c7d63158d61ecaf90584d4b7e&oe=55867C83

Sad mi je jasno. Ali nemam vremena ni da se usprotivim a njegov brat već stoji ispred nas.

Počinje indirektno nagovaranje koje me neodoljivo podseća na prodajni razgovor agenata životnih osiguranja. Taj posao sam radila godinama, a pri kraju moje kopmanijske karijere i sama sam obučavala nove agente prodajnim tehnikama.

„Vi ste sjajan trgovac, vrhunski to radite, ali ja zaista nemam novac za hostel“, odgovaram.

No on to ignoriše. Rukovodi se pravilom da turista uvek ima para. Kao što sam se ja nekad upravljala prema pravilu da svako ima neku ušteđevinu. I kao što je moj posao bio da ga nagovorim da je uloži u osiguranje svog života, tako ovaj čovek čini sve da mene ubedi kako baš kod njega treba da ostavim šaku dolara koja je moj dnevni budžet. Zbog toga mi je u isto vreme i smešno, mada me i nervira. Umorna sam, prljava i sve što želim je da se negde smestim -- po mogućstvu besplatno.

„Hvala vam najlepše na želji da mi učinite ali cene hostela su ovde previsoke. Deset dolara za sobu je previše – to je moj dnevni budžet“, kažem kao krajnji argument.

„Ali ja bih vam dao popust – pet dolara“, izbaci ovaj bez daha.

Zaista? To je već druga priča. Ipak, odugovlačim sa odgovorom. I ja sam nekad bila dobar trgovac. Na kraju pristajem, ali samo da bacim pogled na sobe. Deset minuta kasnije sedimo na verandi 'mog bungalova' i vodimo srdačan razgovor koji je uobičajen nakon uspešnog zaključenja trgovačke transakcije.

*

Znam da je Indonezija čuvena zarad svojih prirodnih lepota, ali idući od istočne ka zapadnoj obali Sumatre nisam videla ništa spektakularno. Najpre sam vozila kroz močvarne ravnice, ružne i nezdrave zbog nafte u rekama, a potom sam se penjala uz neke planine obavijene gustom maglom da sam jedva videla prst pred okom. No kako sam prateći policajca u civilu skrenula sa glavnog puta na sporedni i ušla u Harau dolinu, tako sam se našla u okruženju pirinčanih polja omeđenih strmim planinama, sa oazama suvog tla u kojima dominiraju kuće sa prepoznatljivim indonežanskim krovovima u obliku rogova bufala.

10372314_10204335391279699_7997476619179077738_n.jpg?oh=43f050837b310135ccfec773376aa649&oe=557F4E36

Ovo je zapadna Sumatra i ovde živi Minangkabao narod, koji je poseban po tome što i dalje ima matrijarhalno uređenje. Ovde su žene vlasnice celokupne imovine koja se prenosi sa majki na ćerke. Ženska čeljad su posebno uvažena i bez njihove saglasnosti muškarci ne mogu da otpočnu ni završe nijedan posao. Oni se inače tradicionalno bave trgovinom.

Minangkabao su posebni i po svojoj religiji. Iako su zvanično muslimani, i to veoma strogi, zadržali su svoje stare verovanje – adat – koje predstavlja mešavinu animizma i budizma.

„Kao muslimani u Bosni“, kaže mi Adem, kako se vlasnik zove. Nisam iznenađena što je čuo i za Srbiju i Bosnu. Minangkabao su takođe čuveni po tome što su obično izuzetno dobro obrazovani i informisani.

„Ne bih rekla da je to isto“, odgovorim. „Minangkabao narod zna da je u islam prešao iz animizma i budizma, dok se za muslimane u Bosni i dalje ne zna pozdano da li su bili katolici, pavoslavci ili pagani pre islamizacije.“

Ne želim da pričam o osetljivim političkim i verskim pitanjima. Posebno to ne želim u Indoneziji, koja je među putnicima i turistima iz Srbije na glasu kao zemlja u kojoj nismo baš najradije viđeni gosti. Indonezija je naime najveća muslimanska zemlja na svetu i navodno nam nikad nije oprostila rat u Bosni.

Ne želim ni da prihvatim da me ovaj Adem ne gleda baš sa simpatijama otkako je saznao odakle sam. Uveravam sebe da to umišljam.

1509775_10204335400639933_2590986685035296574_n.jpg?oh=9dd35e07b0f993c4638c205c2ac27ed6&oe=557D73E0

Radije odlazim u obilazak doline. Natapam oči intezvinim zelenenilom pirinčanih polja i ljubičastim laticama lotusa u barama. Divim se odsečenim liticama što streme u visine, usečenim krivudavim putevima između njih, kućama sa bufalo krovovima i fasadama sa minucioznim rezbarijama i šarenim etno-motivima stilizovanih biljaka. A onda se grohotom nasmejem kad na udaljenosti od nepuna dva kilometra od bungalova otkrijem zvanično kamp-mesto sa sprovedenom vodom i osvetljenjem.

*

U dolini ostajem čak tri noći. Veče pred moj polazak u kamp stiže još jedan cikloputnik. Predstavlja mi se kao Miša – skraćeno od Michael. Iz Nemaške je, iz Štutgarta, a putuje već tri godine. Najpre je krenuo kolima sa prijateljicom, ali su se razdvojili nakon godinu dana. Onda je kupio bicikl i opremu za pedaliranje, te nastavio sam svoje putovanje. Nema odeđeni plan ni rok, osim što mu ponestaje para od ušteđevine i što početkom marta mora da odleti za Maleziju i izvadi novu indonežansku vizu. Potom kao i ja nastavlja prema jugu, do Balija, gde će pokušati da nađe posao kao instruktor ronjenja. Nedavno je položio master na kursu na jednom indonežanskom ostrvu.

Kao i sa većinom putnika-dugoprugaša, i sa Mišom se odmah dobro razumem. Zanimljivo mi je da pričamo i osećam se potpuno opušteno. Susret nomada poput nas uvek je nalik na susret pripadnika kakvog bratstva svetskih lutalica.

Misha-1024x743.jpg

I Miša oseća isto pa predlaže da neko vreme vozimo zajedno, ali ja sam već planirala da se vratim na severnu poluloptu i ponovo pređem Ekvator na zavničnoj granici u mestu Bonđol. Do tamo imam oko sto kilometara.

Nekoliko trenutaka Miša razmišlja da li bi krenuo sa mnom, ali onda odlučuje da nastavi na jug u grad Bukitingi. U njegovoj blizini nalazi se vulkan Marapi na koji bi želeo da se popne.

To je i moja želja, ali najpre – Ekvator.

„Srećan put“, poželi mi ujutru, ispraćajući me. „Možda se vidimo u Bukitingiju.“

*

Ako je dolina Harau rajsko mesto za odmor, onda je put koji sam izabrala do Bonđola rajska ruta za bicikliranje. Lagano goredoliranje po uskom ali odličnom asfaltnom putu koji krivuda kroz džungle, pirinčana polja i rustična sela iz kojih mi, začudo, ne dovikuju prečesto ono: „Hey mister, how are you!“ Prati me osećaj da je sve oko mene pomalo nestvarno, kao da sam se otelotvorila u kakvoj trodimenzionalnoj razglednici ili u beskrajnim slikama Samsare koju glavom i bradom gleda sam Tvorac, diveći se najlepšem od najlepšeg što je stvorio na Zemlji.

10362517_10204358538298360_8243790140100482018_n.jpg?oh=e043b04eceeed62ab6c209b31de5d00a&oe=554CC74C&__gda__=1435731802_5024855fbe0283b70e410ad24cc2dded

A onda – pljus! Kofa vode za otrežnjenje, za momentalni povratak u stvarnost iz mašte. Policijska kontrola nasred puta. Najmanje dvadeset uniformisanih ljudi sa žutim fluorescentnim prslucima. Zaustavljaju sva vozila. Zaustavljaju i mene.

Gde idem?

U Bonđol.

Ne može.

Kako ne može?

Nema puta.

Moja mapa a i GPS kažu da ima. Pokazujem i jedno i drugo trećini prisutnih koja me je okružila.

Nema puta, džungla – tvrdi onaj što mi se prvi obratio na šturom engleskom. Pa prevodi kolegama šta mi je rekao. Očekivano, nastaje rasprava. Svi govore u glas prepirući se.

Dolazi jedan policajac koji bolje govori engleski. I njemu kažem gde idem i da i karta i navigacija potvrđuju da put postoji. Policajac klima glavom i maše rukom da prođem. Tada se onaj prvi policajac buni. Pa se njih dvojica raspravljaju. Na kraju, i ovaj mi maše da idem dalje.

13132_10204358540498415_8147705126458444706_n.jpg?oh=cf96ede6fc7c9d004349050549ad7e77&oe=55870CA0&__gda__=1434046561_9d7bde2e22f7b230f84d91e9f45cd2d8

Čudno, pomislim kada zamaknem. Najpre nema puta a onda ima. I čemu tolika patrola usred ove nigdine?

Odjedanput, pomislim na to da su do pre svega par decenija u nekim delovima Indonezije živela plemena koja su upražnjavala kanibalizam. Znam da je reč o nekim predelima u Papau Novoj Gvineji, ali svejedno me misao o tome dugo ne napušta. Setim se i slučaja jednog mladog para koji je preko agencije letovao na nekom ostrvu u Indoneziji. Sprijateljili su se sa lokalnim stanovnicima i posebno sa poglavicom sela u džungli u koju su otišli na treking. No jedne noći, koju su proveli spavajući u njegovoj kući, beli muškarac je nestao. Žena je pokušala da ga pronađe, pokrenuta je i policijska istraga ali bez rezultata. Kada se vratila kući, na svim medijima izjavljivala je kako je sigurna da su njenog supruga najpre oteli a onda pojeli.

Gluposti, o čemu ti razmišljaš – prekorevam sebe. Uostalom, u tvojim godinama bila bi žilava za žvakanje.   

*

Nekoliko sati kasnije, na nepunih dvadeset kilometara od mog cilja, asfaltni put se završava i počinje zemljani. Sa svakim metrom sve je lošiji – tragovi točkova motora su sve dublji a džombe sve veće. Ne dopada mi se to. A onda se iznenada put prekida i ispred mene se ispreči gusto rastinje -- odavde počinje džungla. Očito je onaj policajac imao pravo.

10982452_10204358541818448_7060185077477388446_n.jpg?oh=c486e0bb40467d8b16d4c52720e81b99&oe=558DFA5F&__gda__=1434092346_6361f7b68a1c159b6200e458391912a4

Iz okolnih kuća već su izašli znatiželjni ljudi i okružili me. Jedna žena pomalo govori engleski i potvrđuje mi da ne mogu dalje da prođem. Mogu da se vratim nazad pa da idem magistralnim drumom do Bonđola.

Ne dolazi u obzri. To je sedamdeset tri kilometra i ne želim da se vraćam. Da li postoji neki drugi put?

Ima jedan ali je jako loš, zemljani. Njime mogu da izbijem negde na polovinu tog magistralnog puta.

Znači, ipak vraćanje, samo ne baš na početak. Nisam pametna šta da radim. Ljubazni seljani nude mi da me sa dva motora odvezu do tamo. Zahvaljujem i odbijam jer nema šanse da se to izvede. Krenuću tim zemljanim putem pa polako, nemam sad izbora.

Žena mi pokaže gde je skretanje a jedan mladić na motoru krene ispred mene sa zadatkom da me prati sve vreme.

Svih trideset i kusur kilometara koliko ima do asfaltnog puta? Ja sam jako spora, to će trajati satima.

Nema veze, tvrdi žena, a mladić potvrđuje klimajući glavom.

Prosto mi je neprijatno koliko su ljubazni.

10991297_10204358545698545_1494309733308517980_n.jpg?oh=c880475c7b9ecc21fafdc634a8efa120&oe=558C15CA

Krećemo. Truckanje. Proklizavanje. Duboke bare. Strme nizbrdice. Još strmiji usponi. Gledam na sat – već je pet a ovo će potrajati nekoliko sati. Bolje da se vratim nazad i prenoćim u onom selu a sutra da zagrizem taj put.

Tako i uradim, a poglavica sela pozove me da se smestim u njegovoj kući. Iako sam se osvedočila u ljubaznost i brižnost ovih ljudi, ne mogu a da se ne lecnem na reč 'pogalvica' udruženu s činjeniom da se nalazim na samom obodu džungle, ili civilizacije – zavisno s koje strane posmatram. Ovde nema čak ni mobilnog signala.

*

Budim se u komadu, odmorna i odlučna u nameri da tog dana stignem u Bonđol. Uspevam da se već do podneva dokopam asfaltnog puta. Do cilja imam opet nešto manje od trideset kilometara.

Iznenada, vreme počinje da se menja. Sada je sezona monsuna i zapravo je neobično što nema više padavina.

Počinje sitna kiša ali nastavljam da vozim. Kiša se pojačava. Stajem, oblačim kabanicu i produžavam. Kiša se pretvara u pljusak. Neko je gore otvorio sve slavine istovremeno. Dok se dokopam prve nadstrešnice, sa mene se sliva kao da sam upravo izronila iz okeana.

Čekam da stane. Ali čini se da će padati satima, pa čim se malo stiša, ponovo zajašem moj bicikl. Ionako sam gola voda.

10989028_10204358566459064_4108536226310911645_n.jpg?oh=86b498665c71648c6e306520f7907c13&oe=55963611

Ne pređem ni nekoliko kilometara, a pljusak se ponovo okomi svom silinom na Zemlju. Opet jurim u prvi zaklon, koji delim sa Indonežanima na motorima.

I tako nekoliko puta – krećem pa stajem i čekam. Pa čim malo prođe, opet krenem dok se iznova ne stušti. Uprkos tome, stigla bih da je dan duži. No mrak ovde pada u šest i trideset (a svanjuje dvanaest sati kasnije pošto vlada večita ravnodnevica). Tako sam prinuđena da stanem na nepunih pet kilometara od Bonđola. Pre nego što sasvim nestane videla, uspem iza jedne ciglane nedaleko od glavnog puta da pronađem mesto za kampovanje.

Biće ovo moje prvo spavanje 'na divlje' u Indoneziji. Svi su mi preporučili da to ne radim jer nije sigurno ali nemam snage da pitam u nečijoj kući za kopmad bašte gde bih kampovala. Čini mi se da bih otkačila kada bi me nakon današnjih napora okružilo pola sela posmatarajući netremice svaki moj pokret i prateći me u stopu.

Treba mi mir, pa makar se ujutru probudila u loncu nekog kanibalskog plemena.

*

Najzad Bonđol!

Rominja dosadna kiša dok se približavam zamišljenoj liniji Ekvatora. S leve strane puta je ogromna jajolika lopta plave boje, koja simbolizuje Zemlju. Od nje polaze stepenice natrkivenog nadvožnjaka. “Prelazite Ekvator“ – piše na njemu sa obe strane. Iza lopte je ulaz u park u kome se nalazi izvor tople vode.

10906383_10204358567339086_1875246143280627831_n.jpg?oh=c3081a2317d2df7192b053789686c209&oe=557D530D&__gda__=1435840344_473f52638a8f8a63d8f7c25f35faea7d

Hm. Prilično sam razočarana. Nisam očekivala ništa spektakulano, ali sve mi deluje nekako olinjalo i neodržavano. Zemlja je ulubljena na mnogo mesta i boje su izbledele. A onda pomsilim da upravo to i jeste prava slika naše planete. I obuzme me tuga umesto radosti što sam stigla dovde.

Prelazim na severnu hemisferu. Fotografišem moj bicikl pored lopte koja mi je sad zdesna. Pa se vraćam na južnu i ponavljam fotografisanje, samo sada kao odraz u ogledalu. Onda zamolim jednog Indonežana koji se tu odmah stvorio da slika i mene tačno na Ekvatoru.

Eto, i to sam uradila. Ispunila sam sebi još jednu uvrnutu želju – da svečano prekoračim nultu paralelu naše planete. Sada me čeka pedalanje u Bukitingi i ponovni susret sa Mišom koji mi je u međuvremenu poslao mejl sa koordinatama hostela u kojem se smestio. Izgleda da ćemo ipak voziti zajedno neko vreme. Za razliku od simbolike olinjale planete, ova mi se dopada – krenuti od nulte tačke u društvu, prvi put po južnoj Zemljinoj polulopti.

 

 

 



Komentari (30)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

cgubg cgubg 08:07 27.02.2015

Jutro

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:23 27.02.2015

Re: Jutro

cgubg



Mah-mah
jkt2010 jkt2010 08:15 27.02.2015

sve sve ali kanibali jebote...

.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:19 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

jkt2010
Snezana Radojicic
Indonezija je naime najveća muslimanska zemlja na svetu i navodno nam nikad nije oprostila rat u Bosni.
Ne želim ni da prihvatim da me ovaj Adem ne gleda baš sa simpatijama otkako je saznao odakle sam. Uveravam sebe da to umišljam.

Opusti se sestro slatka. Prvo, Indonežani nam ali nikada nisu pravili probleme, to su bili Maležani. Drugo, kakvi ljudožderi aman-zaman... očigledno si došla puna predrasuda pa mogu da ti savetujem ili da se opustiš i probaš stvari da vidiš kakve zaista jesu, ili brate da begaš negde gde se nećeš osećati egzistencijalno ugreženom.
Treba mi mir, pa makar se ujutru probudila u loncu nekog kanibalskog plemena.

Mislim, kanibali jebote...



Zanimljivo je da neko ko toliko kritikuje nikad nije čuo za autoironiju i samopodsmeh koji su više nego očigledni u tekstu.

O tome kakve sve gluposti, što je takođe naglašeno (mislim reč 'glupost') padaju na pamet nekome ko sam pedala po vukojebinama izlišno je da objašnjavam a najmanje treba da se pravdam. Ko tvrdi da po pustinjama, džunglama i ostalim zabitima vozi (prolazi izložen i potpuno nezaštićen) sam samcijat bez ikakve glupe pomisli ikada - najveći je lažov na svetu. No ima onih koji priznavanje takvih glupih pomisli, dakle iskrenost udruženu sa samoironijom kojoj je svrha upravo razbijanje stereotipa, proglašavaju predrasudama i spremno osipaju drvlje i kamenje na onoga ko ih je prizao. Ne znam kako bi ti takve nazvao, ali ja ih zovem dežurnim kritizerima.

Informacije o tome kako ne vole Srbe u Indoneziji čitala sam na forumu Kluba putnika mnogo puta. Uzgred, i tu se sasvim jasno ograđujem onim 'navodno'.
No ti svejedno čitaš što ti srcu drago, je l' da?

EDIT: eno, podvukla sam to 'navodno' da jasno možeš da vidiš, a samoironiju i samopodsmeh ne mogu da podvučem, msm, to je u kontekstu, brate slatki, pa ko razume - shvatio je.
jkt2010 jkt2010 08:38 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:45 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

jkt2010

Izvinjavam ti se što ti stilske figure nisu uspele.


I ja se tebi izvinjavam, ali nemam nijedan razlog da tvoje mišljenje smatram kompetentnim.

Hvala na savetu za pisanje bloga, ali dozvoli da svako ima pravo na svoj način. Ti piši na svoj, ja ću na svoj kao i do sada.

Ostalo je suvišno da komentarišem jer sam već sve objasnila.

Btw, čak i u antrfileu je reč kanibal stavljena pod navodnike, znači, i vizuelno je istaknuto u kom značenju se upotrebljava -- baš zbog takvih poput tebe koji neće shvatiti ironiju iz teksta.
nikvet pn nikvet pn 09:07 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

Лепо ти човек каже, неопрезна си. Ето ишла си јесенас близу Апатина и могла си останеш без бицикла. Нико те није упозорио да тамо има бициклождера; ма добро си прошла.

http://www.vm.rs/index.php/prethodna-web-izdanja-vm/broj-22-februar2010/488-ta-je-to-pojesti-bicikl
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 09:13 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

nikvet pn
Лепо ти човек каже, неопрезна си. Ето ишла си јесенас близу Апатина и могла си останеш без бицикла. Нико те није упозорио да тамо има бициклождера; ма добро си прошла.

http://www.vm.rs/index.php/prethodna-web-izdanja-vm/broj-22-februar2010/488-ta-je-to-pojesti-bicikl


U bicikloždere sam prestala da verujem kada moj ciklo-kolega nije pojeo svoj bicikl -- kako je javno izjavio da će učiniti ako se ja zaista usudim da ikada krenem na put oko sveta.
jkt2010 jkt2010 09:28 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:04 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

jkt2010

Evo priznajem, glup sam 100 na sat, stvarno ne kapiram te ironije & kontekste, pa ajde se smiluj i objasni mi glupavom, šta ti znači
"kanibal"
"završiti u kanibalskom loncu"
"pojeli joj kanibali dečka"

Nadam se da nećeš ove stilske figure da koristiš baš ekstenzivno. Napr, upoznaš crnca pa mu kažeš "Gde si "kanibale" haha"... mada je pod znacima navoda pa je OK i on bi te shvatio...


Budući da si sam lepo identifikovao problem nazvavši ga pravim imenom, besmisleno je da ti objašnjavam.
Ili si možda bio ironičan ali sam ja glupa pa nisam shvatila da je to ironija? Kao što ne shvatam ni tvoj nategnuti primer.
dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 11:07 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

Sneža
Ne znam kako bi ti takve nazvao, ali ja ih zovem dežurnim kritizerima.

A ja seronjama
blogovatelj blogovatelj 15:02 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

Evo priznajem, glup sam 100 na sat


Dobro.
Sad se malo primiri.
Doci ce ti Pajic pa ce da bude cudo.
Jos ako bih mu rekao da volis Vucica i Tomu... Ali necu.
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:26 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

Snezana Radojicic
jkt2010

Izvinjavam ti se što ti stilske figure nisu uspele.


I ja se tebi izvinjavam, ali nemam nijedan razlog da tvoje mišljenje smatram kompetentnim.

Hvala na savetu za pisanje bloga, ali dozvoli da svako ima pravo na svoj način. Ti piši na svoj, ja ću na svoj kao i do sada.

Ostalo je suvišno da komentarišem jer sam već sve objasnila.

Btw, čak i u antrfileu je reč kanibal stavljena pod navodnike, znači, i vizuelno je istaknuto u kom značenju se upotrebljava -- baš zbog takvih poput tebe koji neće shvatiti ironiju iz teksta.


Mislim da nema potrebe da se braniš oko bilo čega što proživiš, pomisliš, napišeš. Putovanje oko sveta biciklom je mnogo više od vrtenja pedala, knjiženja kilometara i pravljenja fotki. To je valjda jasno svakom ko prati ove tvoje blogove. Imaš pravo i na predrasude, i neznanje, i pogrešne informacije. Ti bar, pošteno, ovde napišeš kad god otkriješ neku od njih.







pnbb pnbb 16:30 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

Nadam se da nećeš ove stilske figure da koristiš baš ekstenzivno. Napr, upoznaš crnca pa mu kažeš "Gde si "kanibale" haha"... mada je pod znacima navoda pa je OK i on bi te shvatio...

ja mislim da je mnogo probitacnije da navedes neki primer gde si ti u glavnoj ulozi, a nalazis se usred divljine na nepoznatom kontinentu. kako kontrolises situaciju, i tako to.. mislim da bi to dosta pomoglo, svakako je neprocenjiv savet iz prve ruke.
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:47 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

Jos ako bih mu rekao da volis Vucica i Tomu... Ali necu.


Svako ima pravo i da bude pglu, tu i tamo.

Ajde, bre, ljudi, šta ste se uhvatili za ove Snežanine ljudoždere? Pa zar nisu pre neku godinu tamo na Javi našli ono neko ljudoždersko pleme (ima na google-u, da ne kačim sad linkove)? Java je deo Indonezije, ne? Mislim, sve je to deo egzotike, šarenilo te ogromne i interesante zemlje, i raspaljuje maštu.

Mi smo jedne Nove godine išli na klizanje na deltu Dunava. I kad smo se spremali za put, pročitali smo da je tamo, u tom istočnom delu Rumunije, blizu granice sa Moldavijom, rumunski Sloba, Čaušesku, to jest njegov režim, slao mentalno obolele, i disidente, ne nužno iste osobe. Da žive u izolaciji. I mi smo sve vreme, onim našim drndavim trabantom koji se kvario na svakih 10 kilometara, bili na oprezu, da nam, dok radimo generalku pored puta, ne iskoči neki Hanibal Lektor iz žbunja i iskasapi nas. I sem Cigana, i to vrlo prijateljski raspoloženih, naravno da nismo videli nikog drugog. Ali smo svejedno držali poveći kilo-ključ pri ruci.




Jukie Jukie 19:53 27.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

jkt2010
Prvo, Indonežani nam ali nikada nisu pravili probleme, to su bili Maležani. Drugo, kakvi ljudožderi aman-zaman... očigledno si došla puna predrasuda pa mogu da ti savetujem ili da se opustiš i probaš stvari da vidiš kakve zaista jesu, ili brate da begaš negde gde se nećeš osećati egzistencijalno ugreženom.

Svi mi koji smo čitali knjigu Džeri ostrvljanin...

Postoji lik neke devojke koju su saplemenici planirali da pojedu pa ju je neki belac otkupio dok su je odvodili (slučajno naišao) i ona je svaki dan strepela kada će mu se prijesti pečenje i na kraju ih (posle valjda godinu dana ili tako nešto) zarobe i sve pobiju i na kraju je zadesi sudbina koju su joj prvo i zacrtali (pas sve preživi i na kraju ponovo nađe svog brata Majkla, koga su prodali cirkusu pa su ih originalni vlasnici obojicu našli)
jkt2010 jkt2010 01:05 28.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

.
jkt2010 jkt2010 01:33 28.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:35 28.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

jkt2010
pnbb
Nadam se da nećeš ove stilske figure da koristiš baš ekstenzivno. Napr, upoznaš crnca pa mu kažeš "Gde si "kanibale" haha"... mada je pod znacima navoda pa je OK i on bi te shvatio...

ja mislim da je mnogo probitacnije da navedes neki primer gde si ti u glavnoj ulozi, a nalazis se usred divljine na nepoznatom kontinentu.

Ja sam 20 godina usred te divljine na nepoznatom kontinentu, još izgleda i okružen ljudožderima...
kako kontrolises situaciju, i tako to..

Pa ovako: prvo pokušavaš da praviš talase u loncu u kom te ljudožderi kuvaju, da se supa prelije i ugasi vatru. Sranje je ako je lonac Cepterov jer dugo drži vruće...

Ako to ne pomogne, onda im otmeš nož (pardon, kris) i izbušiš se na više mesta, da od tvoje kože ne mogu bubanj da naprave.
mislim da bi to dosta pomoglo, svakako je neprocenjiv savet iz prve ruke.
Nadam se da su ti saveti od pomoći?


A, dakle, licno te je pogodilo. Pa tako kazi.
Savete ne razumem kao ni to zasto mi lepis epitet "sirota", kao ni tvoj smisao za "humor".
Ne razumem ni malogradjansko-narikacku frazu "sve sve ali... jebote" - misim, sta bi bilo to "sve" pa je nakon tog svega "kanibalizam" vrhunac, i pitam se da li si kojim slucajem procitao moj prvi blog o Indoneziji.
Ne razumem ni otkuda Dzakarta i Bandungi ili bilo koji grad u prici o nekoj nedodjiji na 2,500 m gde nema ni puta, ni mobilnog signala i gde pocinje dzungla.
Ne razumem ni kako se iz jedne glupave pomisli usamljenog putnika koji se u strahu (a psiholozi tvrde da je strah iracionalna pojava) koji, zaboga, i njega ponekad obuzme setio nekakvih prica o ne tako davnim pojavama kanibalizma na izolovanim ostrvima - dakle, kako se iz te pomisli i samopodsmeha zbog nje stize do zakljucka da ti zivis medju ljudozderima 20 godina (to se inace zove pogresno logicko zakljucivanje).
Takodje, ne shvatam ni tvoj komentar da treba da vidim stvari drugim ocima - cijim? Tvojim? Ti vozis sa mnom po dzunglama i zavlacis se po svakakvim rupama da bi mi tvrdio sta ja zapravo treba da vidim na svom putu (i Putu)? Bio si u nekoj vukojebini Sumatre nekada sam samcijat (organizovani treking u dzungli sa vodicima i iz sigurnog dzipa se ne pika) pa znas o cemu pricam?

Razumem samo da si drndos, da izvlacis potpuno nebitne stvari iz konteksta, da se podsmevas i da si u svemu tome zlonameran. Svaki od tih razloga pojedinacno meni je sasvim dovoljan da ubuduce ignorisem bilo kakvo tvoje javljanje na mom blogu ovde ili bilo gde.


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:38 28.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

srdjan.pajic

Mi smo jedne Nove godine išli na klizanje na deltu Dunava. I kad smo se spremali za put, pročitali smo da je tamo, u tom istočnom delu Rumunije, blizu granice sa Moldavijom, rumunski Sloba, Čaušesku, to jest njegov režim, slao mentalno obolele, i disidente, ne nužno iste osobe. Da žive u izolaciji. I mi smo sve vreme, onim našim drndavim trabantom koji se kvario na svakih 10 kilometara, bili na oprezu, da nam, dok radimo generalku pored puta, ne iskoči neki Hanibal Lektor iz žbunja i iskasapi nas. I sem Cigana, i to vrlo prijateljski raspoloženih, naravno da nismo videli nikog drugog. Ali smo svejedno držali poveći kilo-ključ pri ruci.



tesko je objasniti psihologiju putnika ovim sto idu samo u organizovanim turama i gledaju sve iz zasticenih udobnih dzipova.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:39 28.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

pnbb
Nadam se da nećeš ove stilske figure da koristiš baš ekstenzivno. Napr, upoznaš crnca pa mu kažeš "Gde si "kanibale" haha"... mada je pod znacima navoda pa je OK i on bi te shvatio...

ja mislim da je mnogo probitacnije da navedes neki primer gde si ti u glavnoj ulozi, a nalazis se usred divljine na nepoznatom kontinentu. kako kontrolises situaciju, i tako to.. mislim da bi to dosta pomoglo, svakako je neprocenjiv savet iz prve ruke.


Mislim da u veini blogova pisem upravo o tome. Koliko u prethodnom imas gomilu primera iz prve ruke.
sloboi2807 sloboi2807 10:08 28.02.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

Ili je neki Za-Gor-Te-Nay, Spirit with the Hatchet lično ili njegov mali, debeli, iskompleksirani prijatelj na lakim drogama...Snežo jbg barem ti znaš da 'psi laju...', ne daj da ti oduzimaju energiju, njima je samo smrtno dosadno... i divne su ti pričice, jako me zamisli svaka.
Puno sreće u nastavku!
pnbb pnbb 14:27 02.03.2015

Re: sve sve ali kanibali jebote...

Mislim da u veini blogova pisem upravo o tome. Koliko u prethodnom imas gomilu primera iz prve ruke.

ma ne bre, predlog je bio za ovog gore, sto je izeditovao svoje postove.
posto je ocigledno da zivi u tim krajevima, mislo sam da bi bilo zgodno da navede neku situaciju iz dvadesetogodisnjeg iskustava.
pedjalon pedjalon 11:05 27.02.2015

Ekvator

Krenula sa severne polulopte na južnu a svesno prešla ekvator sa juga na sever. (uzbrdo).
Još jednom, bravo devojko...
wilma68 wilma68 15:38 27.02.2015

Slava mu

Pročitala sam blog na poslu, na kraju radnog vremena, onako sa telefončeta.
I, baš mi je "legao".
Osećala sam se tako zadovoljno.Tako sito.
Kao da sam pojela jednog masnog, povećeg turistu.
Mljacccc...slava mu.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:29 28.02.2015

Re: Slava mu

wilma68
Pročitala sam blog na poslu, na kraju radnog vremena, onako sa telefončeta.
I, baš mi je "legao".
Osećala sam se tako zadovoljno.Tako sito.
Kao da sam pojela jednog masnog, povećeg turistu.
Mljacccc...slava mu.


krkar krkar 09:51 02.03.2015

Tek je Sumatra!

Indonezija je potpuno fascinantna zemlja. Sumatra je tek početak. Koliko god da su moji Sumatrani (primljen sam za počasnog pripadnika naroda Batak, većinom žive na severu Sumatre tako da si ih zaobišla) gostoljubivi, tek ćeš na Javi videti šta je prava neiskvarena sirotinjska iskrena gostoljubivost. Ako smogneš snage za uzbrdično pedalanje obavezno kreni na jedan od vulkana i prati kako se smenjuju slojevi života, ljudskog i prirodnog.

Ne znam kakvi su ti planovi ali grehota je da se vratiš sa Balija. Tek iza Lomboka, prvog velikog ostrva istočno od Balija, počinje zaista interesantna i drugačija Indonezija. Nažalost Borneo, sigurno najfascinantnije ostrvo na kojem sam bio, nije zgodno za bicikliranje. I dalje praktično nema puteva, glavno sredstvo prevoza je čamac.

Za bilo kakav savet i pomoć pošalji PP.

A verujem da si do sada shvatila razliku između suve i kišovite sezone u Indoneziji - u suvoj kiša pada svakog dana po 2-3 sata, u kišnoj po 6-7. Nema pomoći, samo kabanica kakvu oni nose na motorima, ona šišmiševska :)
krkar krkar 09:55 02.03.2015

Re: Tek je Sumatra!

P.S. Moja drugarica sa severa Sumatre (nisam siguran je li iz plemena Karo ili Pakpak) tvrdi da je njen pradeda (koga nije upoznala) probao ljudetinu, u nekom ritualu.

blogovatelj blogovatelj 15:38 02.03.2015

Re: Tek je Sumatra!

Ako smogneš snage za uzbrdično pedalanje obavezno kreni na jedan od vulkana i prati kako se smenjuju slojevi života, ljudskog i prirodnog.


Moj drug koji živi na Tenerifima kaže da tamo kad se penješ na vrh planine, koja je ugašeni vulkan, na svakih 200m nadmorske visine lepo možeš da vidiš promenu klimatskih zona, od suptropske pa naviše.
dzango dzango 13:57 04.03.2015

Gde je?

da svako ima neku ušteđevinu

Nikako da se setim gde sam onu moju zaturio.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana