15. aprila 1959., par meseci pošto je preuzeo vlast u Havani, Fidel Kastro se na poziv američkog ekvivalenta UNSa obreo u Vašingtonu. Razlog posete je bio jednostavan: Kastro je došao u Ameriku po ekonomsku pomoć. Bila mu je potrebna pomoć da nahrani ljude, pokrene ekonomiju. Poznavajući Ameriku, angaživao je jednu od najpoznatijih američkih firmi da medijski pokriva posetu. Išao je okolo, jeo hot dogove, hamburgere, zezao se, vikao kako nije komunista.
Kastrova medijska ofanziva nije naišla na neki veći odjek na Kapitol Hilu. Ajzenhauer ga je hladno odbio, demonstrativno napuštajući Vašington da odigra partiju golfa. Potpredsednik Nikson je našao par minuta da popriča sa Kastrom, ali taman toliko da mu objasni da je on, Kastro, za Amere ipak komunista. Kastro je u još jednom očajničkom pokušaju pred Senatskim komitetom za spoljne poslove izjavio kako je imovina Amerikanaca u Havani bezbedna i kako neće biti nacionalizovana. Otišao je i položio venac na spomenik Linkolnu. Ništa od toga nije pomoglo. Od Amera je dobio cold shoulder i obećanu drakonsku blokada koje će trajati čitavih 57 godina.
Posle par meseci otišao je Hruščovu od koga je dobio traženu pomoć (u zamenu za šećer). Kažu da je tokom tih razgovora nosio 2 Rolexa: jedan za vreme u Moskvi a drugi u Havani. Usledila je kubanska kriza i ostatak istorije koji je, manje više, svima poznat.
I za kraj, lepa i tužna priča, za sve one koje zanimaju alternativni tokovi istorije koji su mogli, a koji se nikad neće dogoditi.