Gledam ovog Trumpa, i ovo ubrzano pretvaranje USA iz kakve takve demokratije u proper diktaturu Trećeg sveta (fali im samo Tito, da im uruči specijalni prijateljski poziv na neki Samit nesvrstanih) i nešto se mislim: Farage, Le Pen, Berlusconi, Trump, Šešelj, ne znam ko u Hrvatskoj, Bosni, Austriji, Holandiji... ispada da je svakom ludaku potrebno samo da bude dovoljno dugo na političkoj sceni i pre ili kasnije će sigurno doći na vlast. Zašto je to tako?
Razmišljao sam o tome i mislim da imam kao neki odgovor. On se nalazi u dubokoj asimetriji nezadovoljstva. Naime, kad čovek razmisli, ispada da demokratski proces guraju napred nezadovoljni ljudi. Koji god sistem da smislite i zamislite uvek će u njemu biti dobitnika i gubitnika. Dobitnici i pobednici svoj uspeh nikad ne pripisuju sistemu, spoljnim okolnostima ili sreći nego isključivo sopstvenoj snalažljivosti, pameti, visprenosti, duhovitosti, brzini, snazi, lepoti itd...
Gubitnici, pak, svoj neuspeh nikada neće pripisati svojoj gluposti, pogrešnim odluka, nesnalažljivosti, neodlučnosti, lenjosti, sklonosti alkoholizmu ili lepim ženama, već uvek sistemu i političarima. Šta je krajnji rezultat toga? Dobitnici i pobednici neće biti previše zainteresovani za političko odlučivanje, tj izbore, uvereni da će tako lepi i pametni svugde biti pobednici. Gubitnici će, pak, biti izuzetno motivisani za promene, uvereni da im je baš taj i taj kriv za lošu sreću i osujećivanje njihove lepote i pameti. Kao krajnju posledicu takvog stanja stvari imamo da se demokratski proces uvek ekstremizuje, i to ne samo ekstremizuje, nego ekstremizuje u pravcu nezadovoljstva i negativne energije: nezadovoljnici pretežno odlučuju.
Meni deluje da je to ozbiljan problem demokratskih društava i da na njega nema tako lakog odgovora. Šta vi mislite?