Opsada Sarajeva, iz dnevnika jednog svedoka

Pre šesnaest godina počeo je krvavi ratni sukob u Bosni i Hercegovini. Tog proleća, 1992. godine, Sarajevo se našlo pod opsadom snaga JNA i Srpskih paravojnih formacija. U sledeće četiri godine u konstantom granatiranju i teroru onih čiji je osnovni cilj bio da uništi dušu ovoga grada u kojeg su utkane sve nacionalnosti koje u njemu žive, život će izgubiti više od 11000 ljudi, od toga 1601. dete. Oni koji su preživeli ovaj užas i posle toliko godina teško govore o svojem iskustvu, nažalost sa strahom i strepnjom da se ovako nešto ne ponovi. Jedna osoba koja je bila svedok stravične Sarajevske svakodnevnice, na moju molbu, odlučila je da podeli svoje svedočanstvo sa čitateljima našeg bloga. Njeno ime je Mirela, njena nacionalnost nije važna, jer kako je i sama rekla, ona je Sarajka.

Kad upoznaš neke nove ljude i kad im kažeš odakle si, prvo što te pitaju je, kako ti je bilo u ratu? Odgovor na to pitanje mijenjao se baš onako kako sam ja starila. Kad su nam na prijemnom u gimnaziju dali temu “Rat i moje djetinjstvo”, ja sam pisala o izgubljenim drugovima, rođacima i mojoj kolekciji metaka i gelera. Sad bih pisala iz druge perspektive, pa bih se osvrnula na ljudsku glupost i mržnju koja i danas lebdi iznad nas, samo mnogo više nego te 1992. godine, kad je sve to počelo.

Bila sam četvrti razred osnovne škole, kad su to jutro javili da se u školu neće ići do daljnjeg. Super! Ko kaže da je rat bezze! I sve tako do samog početka ljeta, kad je rat pokazao svoje pravo lice i kad su moji drugovi iz klupa počeli da ginu. Mi, djeca opkoljenog Sarajeva, nismo igrali igrice kao naši vršnjaci, nama je bio doživljaj stajati u redu za vodu po 12 sati. Voda je bila zanimljiva, svi smo tu na okupu, zajedno. Neko je znao donjeti karte, pa smo na buretu tete Mire igrali remija iz sata u sat, sve do jednom, kad su na nas, jednog hladnog januara, pale tri granate. Sad pokušavam da se sjetim poginulih. Ne mogu. Počele su mi se miješati slike tih ljudi, toliko tih preživjelih masakara u samo četiri godine opsade. Sjetih se sad Markala. Ne ponovilo se. Rekla bih sad, samo bog zna kako smo se izvukli iz toga, al’ u boga ne vjerujem, pa ću prećutati i ostaviti boga malim slovom. Dosta o Markalama. O njima svako zna, neko jednu priču, neko drugu.

Imam 26 godina, završen fakultet i jednu veliku rupu od gelera na debelom staklu našeg zajedničkog hodnika. Imam strah od petardi i bilo kakve lupajuće buke. Nemam lijepa sjećanja na djetinjstvo. Nemam ni prvi dnevnik posvećen simpatiji. Imam prvi dnevnik u koji sam pisala kad je došla struja, kad je nestala struja, koliki je red za vodu bio, kad je humanitarna, jesam li doručkovala ili nisam. Imam kutiju sa gelerima nađenim u mom stanu za vrijeme granatiranja. Imam i smrad podruma urezan u sjećanju za sva vremena. Nemam vremena ni želje da često mislim o tome. Eto, sada pokušavam da pišem o tome, trudim se ali…

Četiri godine opsade, pola godine bez tate, bez ikakvih informacija gdje je, bez drugova, bez hrane, struje i vode, bez znanja za bolje. I sad, iz ove perspective, da me neko pita o mom djetinjstvu u ratu, ne znam šta bih odgovorila. Možda bih pričala o jadu i čemeru, ili bih samo prešla preko toga i rekla: ”Bilo mi je dobro jer za bolje nisam znala.”

Danas, trinaest godina od prestanka rata, ja ne znam naći prave riječi da opišem sve to. Tako je i bolje. Lakše je pričati o tome, nego pisati. Kad pričam o tome, lako mogu skrenuti s teme i dodati neki vic, ovako lupam po tastaturi i tražim prečice do kraja ovoga, jer nekontrolisano osjetim kako mi adrenalin raste i vidim sliku malog Edina kako mu pat, pod mojim prozorom raznosi glavu. Kao da čujem tetu Miru kako trči kroz haustor i vrišti, pa ljudski topot preko stepenica, guraju jedan drugog do podruma jer, počeli su opet. Srušena je moja osnovna škola, naša pošta, bolnica, porodilište, biliblioteke…

Možda ja nisam normalna koliko mislim da jesam? Ko će slegnuti ramenima kao ja sada i pomisliti: ”Bilo pa prošlo?” Možda bih trebala vrištati i danas na sve to, mrziti sve nacije osim moje, al’ ja nemam nacije. Imam spremljen pasoš i 100€ za bježanje jer meni ovo proljeće ne miriše drugačije od onog 1992. Neka ovo bude kraj, ne mogu više. Sad stišćem fige i želim zdravu pamet i čist razum na Balkanu, da se nikom više ne desi onoliko zlo…

Srusena su draga
mjesta moja ulica
u dnu svoje hladne sobe
dise ubica

Ovdje zivot malo vrijedi
ovo je ludnica
pobjegli su bolesnici
iz svojih bolnica

Ref.
Raskrsnice Sarajeva
prosao sam ziv
svi pucaju po mom gradu
niko nije kriv

Raskrsnice reci sada
koga ce ubiti
dal' cu nocas svoju dragu
opet ljubiti

Ovdje zivot malo vrijedi
ovo je ludnica
pobjegli su bolesnici
iz svojih bolnica