Mi možda jesmo the chemical brothers, and sisters, ljudi, ali ja sam najeverovatnije „I just missed your heart" pogrešno čuo na TVu, na kraju filma, kao „You just missed my heart" zbog self-centric i samožive zapadne patetike u meni, gde sam popustio s pažnjom i potegao za šoljicom kafe baš na poslednjoj rečenici đavola od filma ispred mene, povrh mudrosti da me sve što me ne ubije čini jačim, ka čemu me vodi rečenica koju sam ja čuo, a istočni misticizam rečenice kakva je u filmu me istovremeno podiže u oblake, iako ga ne razumem.
Na pitanja tipa „u šta veruješ" ja ne umem da kažem „ni u šta", kao što se kaže u filmu u jednom trenutku, dok se veličanstvo bića u meni bez pogovora budi na misli kako je osveta jelo koje je najbolje kada se hladno posluži - mogu bez bitnog značenja, ali ne mogu bez apstrakcije.
Da bi na istine tipa „prilagodi se ili umri" mi potezali mudrosti kako treba brzo razmišljati „na nogama", čak i dok spavamo, pošto smo na trenutke baš umorni i moramo da spavamo, i pored svog neodloživog posla koji bi baš trebalo uraditi u našoj okolini, koja nam je previše draga, predraga.
Ako „kissing requires a total of 34 facial muscles, and 112 postural muscles. The most important muscle involved is the orbicularis oris muscle, because it is used to pucker the lips", kao što sugeriše film, možda su razna virtuelna ljubljenja sasvim ekonomična rabota, bar između dva otkucaja vremena što teče oko nas, uz dodatni bonus da ne moramo da pitamo ljude kako se zovu i da ih gledamo u oči, pošto se oni u virtuelnom potpisuju a oči su sakrili, dok mi postajemo bolji ljudi nego što smo se nadali.
Ništa, nači, dobro jutro, lepota zaokruženog petka je u neobaveznoj suboti, dok grozničavo kupujemo vreme kako lenjo ne razmišljamo šta da radimo sa njom, radi se o filmu Hanna, režiser je Joe Wright, inspirisan David Lynchom, mračnim bajkama, decom, Cate Blanchett je odlična.