Tako, počinju da duvaju novi vetrovi. Klintonova administracija, koja nam je nanela toliko zla, i povredila mladu srpsku demokratiju u celosti, ne samo njen konzervativno-boljševički deo, odlazi polako u prošlost i nestaje sa glavne pozornice kao akter. Iza nje ostaju gorke realnosti koje se valjaju promenUti, što bi rekli Bačvani. Možemo ih menjati proaktivno, učestvujući u tim realnostima, ili sedeti na vodama vavilonskim
i roniti gorko neutešne suze, kao povređeni nepravdom Kalimero.
Mene je život naučio - a nije bio milostiv, siroče sam od 12. rođendana, počeo sam da samostalno zarađujem od 16., i uskoro će se navršiti 3 decenije moje egzistencije u kapitalizmu - život me je naučio da pokloni ne padaju s neba, i da se određene gorke realnosti ne menjaju same od sebe. Posebna lekcija koju mi je život dao je da se ogorčenost na sudbinu, ozlobljenost prema društvu, samosažaljevanje i samodestrukcija ne isplaćuju previše.
Mogu kratkoročno doneti ploda, no na duge staze moraju biti dugoročno održiva rešenja. Ta rešenja uključuju i to, da se sa tom Amerikom, koja nam je nanela toliko zla u prethodnih četvrt veka, vratimo u normalan odnos, te gradimo, uz pomoć nezanemarljivo dobro adaptirane srpske dijaspore (liberali sa demokratama iz postklintonovske ere, konzervativni sa republikancima, a libkoni i s jednima i sa drugima) budućnost za našu decu u Srbiji - da napravimo odnos Srbije i Amerike velikim iznova.
Prema mojim shvatanjima, postoji nekoliko objektivnih prepreka na tom putu. Prvo je promena srpske nacionalne svesti. Srpska nacionalna svest, budući da su posle II svetskog rata vlast od pro-zapadnih monarhista preuzeli prevrtljivi komunisti, postala je indoktrinirana često ameriko- i zapadofobnim matricama. Kako su godine prolazile, srpski, sada već pseudokomunisti, su usvojili apsolutno amerikofobne klišee. Ovo je kulminiralo u Miloševićevoj eri (1988-2000), onda je imalo nekoliko godina zatišja, sa generalno izmenjenom klimom nakon petooktobarskih promena, da bi se postepeno i posledicom kratkovidih jednokratnih politikantskih potreba srpskih političara sumorna vesternofobija počela vraćati u javni medijski prostor.
Danas, u ličnostima trenutnih srpskih lidera, čini se kao da ova srpska hipokrizija kulminira, u odnosu na sve već viđeno u prethodnoj deceniji-i-kusur.
Amerika, dojam je, prihvata polovično rešenje, naime, kada mi iz demokratske zajednice u Srbiji kažemo na vaše pitanje da vam damo ocenu režima: "Ali, gospodo, gospodin predsednik je diktator"; vi nama odgovorite: "Jeste diktator, ali je naš diktator." (сонг је с љубављу моје српске деце, ђускамо сви регуларно уз овај сонг, primedba autora) Tako je gospodin Milošević bivao vaš diktator, pa gospodin Koštunica (koji nije bio diktator, ali nije mogao, nažalost po sve nas, da nadvlada lični antiamerički sentiment), te danas i gospodin Vučić, da bi se taj period pohvala okončavao situacijama razočarenja, i nekom vrstom kolektivne osude celokupne demokratske zajednice u zemlji, njenim ignorisanjem i nametanjem neprirodnih imperativa koje ni sama Amerika ne bi prihvatila - kada bi se, lupam, pojavila na planeti ili izvan nje veća sila od Amerike. Ono što je neophodno da bude kulturni model uspešnog međusobnog odnosa te povratka Srbije u vode savezništva sa Amerikom (u rangu pupinovske, ili teslijanske ere), je nešto uzajamnog obostranog poštovanja - da mi poštujemo američko društvo, kakvo ono jeste; a da vi poštujete srpsko, onakvim kakvo ono jeste, sa svim njegovim sentimentima i kulturnim modelitetima. Ako mi želimo da budemo demokratija, i pružamo vam kao nacija ruku naklonosti i poštovanja, poštujte to i ne namećite nam polovično rešenje poslušnog diktatora, koji vam verbalno izražava naklonost a onda vam se podsmeva iza prve bandere, nakon što bude ispraćen kroz stražnja vrata da, bez prisustva zvaničnika američke države i mimo protokola ponašanja posetilaca Beloj Kući, daje izjave na neplaniranoj protokolima livadi.
Drugi nivo je titoistička ideologija - pošto Srbija nije bila nikada u istoriji demokratija - bila je autokratija, sa prividom demokratije; kao kulturni obrazac se nameće Titov pristup, pošto se on u turbulentnoj eri Hladnog Rata postavljao kao neutralac, i time uspešno, gvozdenom diktatorskom rukom, vodio Drugu Jugoslaviju relativno stabilno kroz nemirne vode konflikta SAD i SSSR. Ono što je neophodno za nelicemernu redefiniciju odnosa je novi, meta-ideološki i realistični pristup - dopuštanja Srbiji da ona razvije sopstveni, pluralni identitet kao potpuna a ne samo polovična demokratija.
Treći nivo bi bio srpski proslovenski sentiment. Srbija je više od 300 stotine godina saveznica sa Rusijom. Rusija je oslobodila Srbiju od 400-godišnjeg ropstva, i Rusija je saveznica Srbije (bila) do 1948. godine, kada ju je Broz okrenuo od sebe, usled finansijskih interesa, međutim, onoliko prirodno koliko je Kanada, Velika Britanija ili Australija saveznica Sjedinjenih Američkih Država, toliko je i Rusija saveznica Srbije - iako su nas ostavili cedili, baš kao i vi - premda razumljivo, usled slamanja srpskog boljševizma i usled eksperimentisanja sa doktrinom preemptivnog udara. Ne najmanje, Srbija je pravoslavna zemlja, sa senzibilitetima koji su vam poznati iz Konstantinopoljske i Jerusalimske patrijaršije, kao i od drugih saveznica: Grčke, Rumunije, Bugarske, Moldavije, Gruzije. Mi želimo, i vi znate da to ne može nauditi ni na koji način američkoj državi, afirmaciju srpskog pravoslavnog Hrišćanstva. Gospodin Predsednik SAD smatra da je on umetnik sklapanja dogovora, Srbija mu može ponuditi veliko prostranstvo posredavanja u sklapanjima pregovora širom sveta, ne nužno poznatog ili u odnosu poverenja sa američkom Administracijom.
Sledeći nivo bi bilo evropejansko levičarstvo i ideje koje propagiraju kraj američke važnosti. Leftizam je neminovni korektivni faktor evropejizma, i u svojoj krajnjoj meri ne predstavlja suštinsku pretnju po društvo. Uzev u obzir da Evropa teži da bude slobodna od američkog uticaja, taj leftizam je svida izražen i ispoljen; no i tu vam može Srbija pomoći kao posrednik, budući da mi sa vama ne delimo simpatije prema Evropi, koja nas je mnogo i nemilosrdno ponižavala kroz prethodne decenije, apsolutno ignorišući kompleksnost i raznorodnost sfera kroz koje se srpska nacionalna svest manifestuje.
Poštovani gospodine Predsedniče, mislim da puno ljudi iz Srbije želi da Vam pomogne da uspete u svojim namerama. Ne samo zato što delimo sa Vama Vašu pozitivnu afekciju prema Slovenstvu, prema judeohrišćanskim vrednostima, već zato što zaista mislimo da su srpski komunizam, i američka vojna intervencija protiv istorijskog prijatelja (snabdevali smo Vas i kao preduzetnici i trgovci, skupa sa Jevrejima i Hrvatima Dubrovačke Republike, oružjem kada ste se Vi borili, kao nacija, za svoju samostalnost) bili jedna velika i nepotrebna istorijska greška. Grešimo svi u procenama, dešava se, ljudi smo, nismo roboti.
Uz duboku naklonost i poštovanje američkih vrednosti,
Vaši saveznici, Srbi.
Shvatanja iz ovog teksta su samo moja, delim ih s nevelikim krugom ljudi koji me razumeju, iako nismo nužno istomišljenici. Svaka vrsta agresije prema autoru, bez kritičke svesti i odnosa prema temi, će biti strogo sankcionisana (u određenom segmentu već i jeste). Nije me niko platio da iznesem ovo mišljenje i nemam nikakve koristi od toga.