Planeta| Putovanja| Zdravlje| Život| Životni stil

Biciklom oko sveta - - Početak (Tajvan)

Snezana Radojicic RSS / 13.02.2018. u 23:39

1.
Čim sam prvi put pomenula da ću na Tajvan, javio mi se Fejsbuk prijatelj Vlada Kolaj, koji tamo ima prijatelja. Predstavio mi ga je kao prebogatog šezdesetogodišnjaka, sa dva braka iza sebe i četvoro dece, te ocem od skoro sto godina, o kome se brine, a saznala sam i da je vlasnik dva sprata u zgradi u centru Taojina, u koji dolecem.

Ime mu je Dzordz Jang, a u prepisci koju smo zapoceli, pokazao se kao vrlo sazet i praktican sagovornik. Pitao me je sta mi treba, rekao da će me docekati na aerodromu, ponudio mi smestaj, pozvao me da sa njegovom porodicom docekam Kinesku novu godinu, što sam morala da odbijem jer onda ne bih imala vremena za bicikliranje. Kasnije, svemu tome dodao je i voznju kolima do Kaishanga, grada na jugu, odakle je - kako smo oboje zaključili - najbolje da zapocnem turu.

IMG_20180213_115944-e1518560737481.jpg

2.
Moj avion je malo poranio, Džordž je malo okasnio, ali smo se ipak našli. Prvi utisak o njemu bio mi je da deluje dosta mladje od svojih godina, kao i da je veoma brz, jedan od onih likova koji izgledaju pomali smušeno jer stalno nekud žure, hitajući ispred vas, grabeci svuda krupnim koracima, vazda pomalo uznemireni zbog vremena i rasporeda, čak i kad sve protiče po planu. Van toga, učinio mi se kao veoma prijatna i prilično zanimljiva osoba.

Doletela sam iza ponoći, pa je u njegovom ogromnom stanu na četvrtom spratu bio budan samo njegov sin iz prvog braka, Frenk. Visok, lep momak od dvadeset i nešto. Vau, nisam videla mnogo markantnih Azijaca.

Džordž mi je odmah objasnio svoje bračno stanje, navodeći da Frenk neće ići sutra sa nama, već 'samo' troje dece iz drugog braka i njegova druga supruga. Okej, meni je svejedno, osim što sam se pitala kako zamišlja da svi šestoro, plus bicikl, stanemo u njegov van. No, on je ustvrdio da neće biti problema i rekao mi da se ne brinem. Okej, rekla sam i za to. Kad sam na putu, nema lakše osobe za dogovore od mene.

IMG_20180213_092456-e1518560834496.jpg

3.
Sutradan upoznajem Džordžovu suprugu, četrdesetosmogodišnju Vijetnamku. I njihovo najmladje dete, osmogodišnju ćerku Selenu, koja govori neverovatno dobar engleski bez akcenta, a zatim i dva krupna, ćutljiva i bubuljičava tinejdžera od šesnaest i osamnaest godina, sa debelim okvirima naočara, koji ne dižu poglede sa svojih ajfona. Kakva ekipa.

Pre polaska, idemo na osmi sprat da me Džordž predstavi svom ocu. Njemu je devedeset osam i leži u krevetu, dok se dve žene, pomoćnice, brinu o njemu. Starac može sam da prošeta do toaleta i uglavnom je zdrav, ali je posesivan i ljubomoran kad god Džordž nije pored njega. A moj domaćin nije jedinac, ali njegova braća ne mare za sveto kinesko poštovanje prema starijima. Dok mi odgovara na pitanje koje sam mu o tome postavila, ne pokazuje nimalo ljutnje. Jedino što sebi dopušta je da prokomentariše kako je prilično vezan za kuću zbog oca i ne može nikuda da ode, a voleo bi.
"Dok otac predje na onaj svet, meni ce biti sedamdeset", kaže mi.
I ja mogu da ga razumem iako nisam dočekala da moji roditelji ostare.

IMG_20180213_134149-e1518560931872.jpg

4.
Ne znam kako smo ugurali bicikl i velike momke pozadi. Nije im bilo komforno, ali nisu prozborili ni reč. Na sedištu u sredini smestile su se Selena i njena mama, a meni je pripalo počasno suvozačevo mesto.

Dan je sunčan i topao, sa temperaturom preko petnaest stepeni Celzijusa. Okasnili smo sa polaskom, pa smo uleteli u guzvu. Ali niko ne trubi, nijedan vozač se ne dotiče sirene čak ni kad neko napravi očiglednu grešku u vožnji. Kakva razlika u odnosu na Kineze u Kini, koji ne ispuštaju sirene a u saobraćaju poštuju zakon jačeg vozila i drskijeg vozača.

Male ulice sa niskim zgradama, sa obeleženim stazama za slabovide i osobe sa invaliditetom, sa svežim bleštavobelim zebrama i linijama, podsećaju me na Japan. Tu su i 7/11 i Family Mart prodavnice, čije prepoznatljive boje i oznake vidim na svakom ćošku. I cisto je, kao u Japanu. I prilično tiho, uprkos svim tim vozilima i brojim prolaznicima. Kad budemo stali zbog ručka u jednom od kompleksa za odmor pored autoputa, otkriću i da su javni toaleti besprekorno čisti, te da se niko ne ponaša prostački, bučno se iskašljavajući, pljujući gde stigne, istresajući nos sa dva prsta, te čineći sve one - prema zapadnjačkom bontonu - nedopustivo loše stvari. I setiću se provokativnog pitanja vlasnika trening centra u kome radim: da li mislim da je Tajvan Kina?

Sudeći po mojim prvim opažanjima i utiscima, nimalo nije. Nije to ni po mišljenju Džordža, koji je planuo kad sam ga zaobilazno upitala o tome. Ili, pak, jeste onoliko koliko su i Australci ili Amerikanci - Britanci, samo zbog toga što su potekli od njih i što govore istim jezikom, kako mi je to slikovito objasnio moj domaćin.

IMG_20180213_135217-e1518561024349.jpg

IMG_20180213_135645-e1518561154245.jpg IMG_20180213_155702-e1518561180631.jpg

IMG_20180213_170838-e1518561298792.jpg

IMG_20180213_170902-e1518561375277.jpg



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

aureus aureus 23:57 13.02.2018

Tajvan nije Kina

Mada mu je zvanično ime na engleskom the Republic of China (ROC).

No, iako nije Kina, Republika Kina je za svaki slučaj i dobro naoružana, i puna vojske sa oko 200 hiljada redovnih vojnika, skoro tri miliona u rezervi i pet-šest miliona spremnih za nedajbože mobilizaciju.






Ovo veliko na lijevoj strani je Narodna Republika Kina, a ovo maleno desno je Republika Kina.
Ne možete se zbuniti, ne-mo-že-te!

nikvet pn nikvet pn 09:06 14.02.2018

...


Срећна ти тајвантура
amika amika 15:10 15.02.2018

Као Јапан

Добар и занимљив текст, захваљујући теби откривамо свет. Ово је мој прилог:

Kako bi se objasnio prvi dojam nakon što se sleti na Tajvan, važno je znati da je od kraja 19. stojeća taj otok pripadao Japanu pa je utjecaj te moćne zemlje na tom otoku vidljiv na svakom koraku. Ulice Taipeija i drugih velikih tajvanskih gradova vrlo su slične izgledom ulicama Tokija. Neobično su mirne i bez puno pješaka i vozila za radnog vremena. Sličnost s Japanom i Tajvanci će vam priznati, pa i dodati da ni oni sami ne primijete nikakvu razliku kad odu u Japan. No odmah napominju da je Japan ipak tehnološki puno naprednija zemlja od njihove.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/lifestyle/republika-kina-azijski-tigar-tajvan-1214863 - www.vecernji.hr

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana