Nazvala ja mamu pre neko veče i tako, zapitkujem je koješta o prošlim vremenima i ljudima, a nju ta moja pitanja, uglavnom, nerviraju. Kaže: "Šta će ti to? Nećeš, valjda, o tome da pišeš?" Lažem je da neću, nego eto da nam razgovor što duže traje. I padne mi na pamet da je pitam kako su se pomirili ćale i Vito. Prve komšije, bre, živeli k'o jedna kuća, a zavadili se, samo krv što nije legla!
Sećam se kad su se posvađali da je bilo grozno i da smo ih jedva razdvojili da se ne poubijaju. Sećam se i razloga, Vitova snaja dobila neko ljubavno pismo, a on osumnjičio mog oca. Ćale se kleo u sve živo i mrtvo, a glavni argument mu bio da se jedva opismenio u večernjoj školi, gde bi njemu tako nešto palo na pamet!? Pa njemu muka kad treba priznanicu za platu da potpiše, a kamo li da sastavlja ljubavna pisma! Ma kakvi, što se on više pravdao, to je Vito više besneo i ponavljao: "Znam te, Jovo, ti si garantovano. Švaler si i kurvar, svaku suknju si prevrnuo, ko zna kol'ko si obraza ocrneo." E tu se ćale baš naljutio, rekao mu da on uzima samo ono što mu se nudi, a nije njegovo da brine o obrazu prevarenih muževa. I pitao ga: "A ti razmisli, otkud da baš tvoja snaja dobije ljubavno pismo? Kako ti ne dobi ćerka, a sto puta je lepša?"
Normalno da su se nakon tih reči uhvatili za grlo, pa Vitova Selena otrčala za sekirče, da presude skotu! Moja mama kukala i dozivala komšiluk upomoć, da ne legne krv za glupost. I jedva ih razdvojiše, da se ne sastave narednih šest godina, iako nam je samo jedan ruševni zid delio dvorišta. Posle se ispostavilo da je to pismo bilo od nekog zaljubljenog momka, koji nije mogao da se pomiri što mu se neuzvraćena ljubav udala, al' džaba. Trudio se komšiluk da ih izmiri, malo solio i sa jedne i sa druge strane, ali Moj Jovo i Vito se ukopali, svako u svoju ljutnju. Tu više istina nije pronalazila put do razuma.
Za to vreme se svašta izdešavalo po komšiluku, neki se ženili, deca se rađala, stari umirali i svaki događaj je ispraćen kako dolikuje, a da se Vito i moj ćale ni na jednom nisu sreli. Ne znam da li im je neko ugađao termine ili se to slučajno dešavalo. Doduše, mimoilazili smo se na ulici, i mi, deca, se uljudno javljali i oni nam isto tako otpozdravljali, ali sećam se i kako je Selena okretala leđa i pljeskala se po dupetu kad naiđu mama ili baba.
Sve to sam joj ispričala, a mama kaže: "Aj' prestani s tim glupostima, odoh da spavam." I ništa. Još sam neko vreme razmišljala o toj komšijskoj svađi i potisnula je, zaokupljena dnevnim dešavanjima.
Kad zove mene mama danas i veli: "Znaš ono što si me pitala za izmirenje? Nisam mogla odma' svega da se setim, a dva dana samo o tome mislim, pa da ti kažem, ne bi' li noćas oka sklopila." I ispriča mi.
"Kad se ženio Vitov mlađi sin, napravili mu veliku svadbu. Tu bila šatra u njihovom dvorištu, odma' uz zid na kojem su potezali sekiru jedan na drugog. Domaćinski spremili, stariji Vitov sin doveo bratu muziku na razglas i sav se komšiluk skupio, a mi sedimo u kući k'o pokisli. Kad se on ženio, tvoj otac im bio domaćin kuće, a sad... U neko doba se čuje sa razglasa - Za komšiju Jovu pesma i poziv da dođe s familijom da proslavimo zajedno! Mi se zgledamo, i da ‘oćeš, ne znaš šta da kažeš. Ćutimo i gledamo Jovu. On izađe iz kujne, nema ga, nema, pa se vrati sa flašom rakije, traži da je zakitim peškirom i cvećem i naredi da se svi spremimo... I tako ti mi pređemo u njihovu avliju, čestitamo veselje i izmirimo se."
Bože, mene nešto razgalilo i potreslo i mislim - kad su mogli moj otac i Vito da se izmire, što ne bi mogla i ja da oprostim neke lakše uvrede? Samo da nađem neku dobru pesmu i uputim je na par adresa.