Ne znam kako vi, ali kod mene sedmica pre rođendana izaziva jedno posebno stanje i što se više puni godina koju navršavam, sve je veća teskoba koja me pritiska. Dan pre pomenutog, me baš smlati i, pravo da vam kažem, najradije bih do daljnjeg odložila i slavlje i čestitanje, jer se ne osećam spremno da obrnem tu poslednju cifru. Mislim, nekako bih da ostanem u zatečenim godinama.
I čudo jedno kako sam za (skoro) svaki drugi dan spremna i orna i sve mi nešto krivo da ga potrošim tek tako, a baš taj, jedan jedini u godini kad su oči i pažnja bližnjih upereni u moj svetli lik, dođe mi da se zavučem u neki ćošak i prespavam ga. Ja, koja volim i pažnju i poljupce i lepe želje i smeh i slavlje i sve to u ogromnim količinama, nešto nemam snage za taj dan!!! Ne mogu da zaspim do sitnih sati, srce mi se uzlupa i neka me malaksalost obuzme i tačno ne znam kud bih sa sobom tu noć između 1. i 2. novembra.
Ranije sam pokušavala da pretresem proteklu godinu i napravim, kao, neki plan za ovu u koju ulazim. Odustala sam od tog posla onomad, kad preskočih pola veka, jer mi se učinilo da je duži spisak onog što sam htela, a nisam stigla, nego onog što još mogu da uradim, pa sam se ozbiljno uznemirila. Da nisam ovoliko sujetna, tačno bih vam priznala da me je uhvatila panika od starenja. Dobro, jeste malo. Malo više. Ma, bre, nisam mogla da se sastavim od panike!
Držalo me skoro celu godinu to stanje – kuku meni, kud mi prođoše najbolje godine, al' prođe i to. Jednog dana, kad sam se baš umorila od cveljanja i samosažaljenja, palo mi je na pamet da i preostalo vreme glupo trošim. Onda sam pomislila da je sve baš onako kako treba da bude, da sam tamo gde sam dotadašnjim životom zaslužila, jer, kad sam se osvrnula oko sebe, shvatih da su oko mene divni ljudi, baš oni koji mi pružaju najviše i najbolje, a to je ono što sam želela i čemu sam svakim svojim postupkom težila.
Evo me k'o nova u sedmoj deceniji i da vam kažem nešto – šta sam uradila, uradila sam za sebe. Baš me briga i za godine i za planove sve dok oko sebe imam ove ljude koji mi svaki dan ispune radošću i željom da ih vidim i sutra, i prekosutra i onih dana koji slede... I nešto mislim, sve dok čovek ima želju za sutra, dobiće i priliku da je ostvari.
A ovo što me opet pred rođendan stisla nelagoda, ma to ode k'o rukom odneseno kad je u rano jutro 2.11. zazvonio telefon i kad sam čula – Ćero, srećan ti rođendan. Tačno me obuzela radost i rasla je sa svakom novom čestitkom i evo sad, 24 sata kasnije razmišljam koliko je to jedan baš dobar dan u godini. Dan kad mi toliko ljudi poželi dobro zdravlje i sreću i bar tih par sekundi pomisle na mene, stvarno osetim kao jedan veliki talas čudesno lepog osećanja i pomislim – pa i nisu ti ove godine prošle uludo.
Aj, pa se vidimo ovih dana
