Noćas oka nisam sklopila od straha i nemoći. Od straha za moje ćerke i sve ćerke koje ne smeju bez osvrtanja da izađu iz svoja četiri zida, da odu u šetnju, do prodavnice, posla, bilo gde bez straha, jer je zlo pušteno na slobodu. Zlo u obliku višestrukog silovatelja, čija se slika danas ceri sa naslovnica najčitanijeg dnevnog lista, a jezive preporuke ženama da se ne opiru dok siluje, jer će onda morati da ih povredi, odzvanjaju društvenim mrežama. Ljudi dele monstruozni snimak, neko sa željom da upozori, neko sa željom da zastraši. Jer strah je moćno oružje.
Zlo je ovog puta dobilo lice i glas, stvarno je, viđaju ga po beogradskim ulicama. Moja ćerka ga je videla u bašti kafića pored koje svakodnevno prolazi na putu do posla. Ubrzala je korak, stisla svežanj ključeva i savila glavu da mu ne sretne pogled, da ne privuče pažnju, jer… Bila je sama. Osetila je strah, onaj iskonski strah od zla u ljudskom obličju.
Uletela je u stan bez daha, zaključala vrata, zatvorila prozore i pozvala sestru, moju mlađu ćerku, da je upozori: "Saki, čuvaj se. Videla sam ga u komšiluku." I nije izašla iz stana do sledećeg jutra, ni do prodavnice, ni za hleb.
Moje ćerke imaju dvadeset sedam i dvadesetosam godina, obrazovane i samostalne, odgovorne, pristojne, druželjubive, vedre i nasmejane, pune života. Izabrale su grad u kojem žive, rade poslove koje vole, uživaju u šetnjama beogradskim ulicama, vole da sede u bašti kafića, da izlaze, druže se, hodaju uzdignute glave i bez osvrtanja. Nekad zajedno, nekad same, bez straha.
Moje ćerke to više ne mogu. Mojim ćerkama je uskraćena sloboda, puštanjem zla na slobodu. I ne samo mojim.
Danima se pronosi glas da je višestruki silovatelj pušten na slobodu. Odslužio svoje, kažu. Ima pravo na slobodan život, kažu. Nisu sigurni da je rehabilitovan, kažu. I danima se širi potmula jeza beogradskim ulicama i domovima svih nas koji imamo ćerku, sestru, drugaricu u prestonom gradu. Noćas se društvenim mrežama proneo snimak intervjua sa silovateljem. Noćas je jeza prešla u strah, onaj koji te okuje, pralizuje misli. Strah od kojeg ne možeš da dišeš, dok ti u glavi odjekuju sablasne reči: "Ako ja imam potrebu, nagon da to uradim, ja ću to uraditi. I ja im kažem, tim ženama, nemoj da se opireš, prihvati to, jer te onda neću povrediti."
Prihvati to!!! Prihvati da si žena, slaba i nemoćna, da si tu zbog moje potrebe, zbog mog nagona. Svakako ćeš biti povređena, od tebe zavisi koliko.
Prihvati!
I prihvati strah da zlo ima mnogo lica, ovo je tek jedno od njih. Koliko ih ima čije slike nisu objavljene na naslovnicama najčitanijeg lista u zemlji? I koliko je zlo u onima koji to mogu da preseku, ali čekaju pogodan trenutak. Čekaju da strah obuzme svaku ženu, svakog roditelja, svakog ko ima trunku ljudskosti u sebi. Postajemo taoci zla dok čekamo da sistem i država nešto urade. U stvari čekamo da se zlu prinese žrtva i molimo se da to ne bude naša ćerka, sestra, drugarica, žena. A strah raste.
Traži se žrtve da se sistem pokrene i skloni sa ulica ovog što javno poručuje ženama kako da se ponašaju dok on zadovoljava svoje nagone. Posle će na naslovnicama slavodobitno objaviti svoj herojski čin i čestitati jedni drugima, svesni da je strah ostao. Dobar posao, zar ne? Jer strah je ubojit, najjače oružje za vladanje masom.
Ali.. Strah u nekom trenutku preraste u bes, a besom je teško vladati.