Decembar je kasnio te godine. Odavno je u kalendaru samovao dvanaesti list, a još su se novembarske magle vukle sokacima i teskobom trulile sve što im se zateklo na putu. I ljude, i jesenje ruže povaljane po zemlji i kuće s čijih se odžaka dim vraćao u ložište, prokiso i ljut, gušio plamen i izbijao iz smederavca smradom od kojeg peku oči.
Magla nosi mrzovolju i beznađe, potmulu jezu i tešku tišinu, sasvim različitu od one kad pada sneg. Tišinu od koje se, hteo – ne hteo, uvučeš sam u sebe, skroz do onog mesta koje uporno zaobilaziš u noćima besanice. Tamo gde si ti ti, tamo gde nema uloga, odabranih i silom prihvaćenih, kojima se uklapamo u svet s kojim tavorimo dane. Tamo gde nemaš iza koga da se zakloniš, ni koga da okriviš za to što te žulja. Tamo gde stojiš ogoljen pred sopstvenim licem. Licem istine.
Zgrčena starica je sedela kraj prozora i upirala pogled u sivo ništavilo i otromboljene grane dve jele. "Nigde žive duše", mrmljala je. "Nigde nikog, ni danas." Uze crkveni kalendar da proveri još jednom. "Jeste, deveti decembar, Alimpijev dan. Čudo se još ne javljaju?" Brzo odmahnu glavom i pogleda u sat. "Rano je, sigurno još spavaju. Neka ih, neka odmore. Javiće se."
Starica teško ustade, priđe ikoni i krajem rukava je obrisa, pa se prekrsti pred njom. Onda se nečeg seti i žurno krete da pretura po fiokama, dok ne nađe patrljak slavske sveće. Poljubi je, zadenu u svećnjak i zapali. "Sačuvaj, sveče, moju decu i decu moje dece. Moli Gospoda za njihovo zdravlje i napredak, i da im porodice žive u ljubavi i slozi, a sa mnom kako hoće. Moje je, ionako, …" Odmahnu rukom, ko da se postide što je to pomislila, ubaci još jedno drvo u šporet i vrati se na ono mesto kraj prozora.
Nasloni glavu na naslon kauča i zagleda se u titravi plamičak sveće. Laka svetlost se nepravilno širila čas na jednu, čas na drugu stranu, izvijala ka ikoni i nemirno pucketala, a onda se iz nje izdvojiše jasni likovi i glasni smeh ispuni kuhinju. Na sredini stola zastrtog uštirkanim stolnjakom od belog damasta, između dve čaše crnog vina i slavskog žita se baškarila visoka sveća obavijena trobojnom ružom od pak papira. "Da počnemo, a", reče domaćin, više kao najavu, nego pitanje. Domaćica postavi uglancani poslužavnik sa bogato ukrašenim slavskim kolačem pred domaćina i pruži mu jednu čašu vina. On se prekrsti.
- Ovom čašom napijamo u slavu našem svecu zaštitniku, Svetom Alimpiju Stolpniku, mučeniku i pravedniku, da nas čuva k'o i do sad, da nas zastupa i pravda naše grehe pred Gospodom. Kako mi napijamo za njega, tako i on neka naša srca napoji slogom i ljubavlju i praštanjem. Zdrav si, sine!
Prekrsti se, otpi gutljaj i pruži čašu sinu. Ovaj prihvati čašu, prekrsti se i uzvrati:
- Bog ti dao zdravlje!
Otpi gutljaj, pa se okrete zetu i nazdravi mu:
- Zdrav si, zete!
- Bog ti dao zdravlje!
Čaša nastavi do sledećeg za stolom i svako otpi gutljaj i pruži onome do sebe, dok se ne vrati do domaćice. Ona se okrenu svom čoveku:
- Bog ti dao zdravlje domaćine.
Domaćin pažljivo obrisa kap vina dlanom. Onu drugu čašu domaćin blagoslovi jednim gutljajem i molitvom da svetac zaštiti stoku i useve i odloži je na stranu. Nju će posle domaćica umešati u hranu za blago u štali i oborima.
Onda uze slavski kolač u zagrljaj, poljubi ga i nožem zaseče unakrst. Onom prvom čašom zali jednu četvrtku kolača uz reči: "Da prelivalu domovi sa čeljadima". Ocedi vino sa kolača, zaokrene ga i zalije drugu četvrtinu: "Obori sa stokom". Opet okret, zalivanje:"Ambari sa žitom", ocedi, okret, zalivanje: "A najviše ljubavi i zdravlja!"
Začas se deset pari ruku podmetnu pod kolač i zavrteše ga sve uglas govoreći: "Gospode pomiluj, gospode pomiluj nas!" i posle svakog kruga poljube kolač. Posle trećeg, domaćin i sin prelomiše kolač i izljubiše se. Domaćin visoko podiže jedan komad: "Ovoliko da nam rodi žito!" i okrenu se ženi sa šeretski. Ona se nasmeši i prozbori: "Srećna ti slava, domaćine moj. U zdravlju sto godina sa čeljadima slavio!" Pruži ruke da prihvati to parče kolača, al one ostadoše prazne. Slike se raspršiše i neka hladnoća je svu obuze. Njenog domaćina odavno nema, deca su otišla za svojim životima, samo ona ostade tu, u samoći, da se kućna vatra ne zagasi.
"Za koga je čuvam? Za decu? Druge su vatre oni sebi založili. Za sebe? Odavno se ja na toj vatri ne mogu ogrejati. Za mog domaćina? Da belog obraza pred njega stanem. Da me ne prekori što sam mu ognjište zagasila? Da mi ne prebaci što sam decu pustila da se po svetu raspu? Ko da sam ih mogla sprečiti. Ko da iko može decu sprečiti da za svojim životom odu. Možda i može, al greh je to činiti. Greh je drugome sudbinu krojiti, pa makar ti srce na parčiće razneli. Greh je svojom ih željom uz sebe prikovati." Zagleda se u prepletene prste klimajući glavom. Onda se naglo uspravi, gotovo prkosno. "Ko zna dal na onoj drugoj strani ičeg ima? Možda je i tamo samo magla i ništavilo i samoća…" Sveća zacvrča i ugasi se. Ona se lecnu, ko od lošeg znamenja, pa prekori sebe glasno: "Ništa nije dovijeka. Slava je da se miri ko je u zavadi i da se prašta ko je u zameri."
Od ulice lupi kapija, starica se malo pridiže da vidi ko ide. "Ma jok, nigde žive duše. Ako da Bog košavu, da rastera ovu magluštinu." Taman krenu da prodžara vatru, kad na vrata hrupi sin.
- Pa ti još nisi spremna!
- Ene, otkud ti?
- E kevo, kevo, ništa ti mene ne slušaš. Jesam ti rekao da ću doći za tebe?
Ona zapetlja da se pravda:
- Magla je, što si kretao po ovom vremenu? Neka ste vi meni živi i zdravi, neka mene. Ništa ja vama ne bi zamerila, ne dao Bog.
On je zagrli:
- Aj spremaj se, odo ja još nešto da obavim! Moramo požuriti, sestra javila da su krenuli, hoću da ih dočekam kako treba.
Ona se smeteno stade okretati oko sebe, što od iznenadne radosti, što od brige da će sin zbog nje zakasniti. "Jeste, reko je da će doći. Uvek dođe. Šta mi bi da onako...?" Pogled joj pade na šarenu kesu sa upakovanim slavskim poklonima što ih je spremila za unučiće. "Ma nisam zaboravila, samo me ova magla jutros pritisla, ne bilo je! I gde će on sad, a gosti samo što nisu?"
Tek joj je posle, u kolima, rekao gde je odjurio. Da zapali ocu sveću i kaže mu: "Ne brini, matori. Sve je kako treba da bude. Baš sve." Starica okrenu glavu da joj ne vidi suze. Tamo, na obzorju se magla poče razilaziti. Reče mu:
- Miriše na sneg.
On slegnu ramenima:
- Aa, najavili su. Baš volim sneg! U stvari, volim tišinu koju donosi.
Ona se nasmeši. "I ja. Lagana je ta tišina."