Ispriča mi jutros prijateljica da je dobila otkaz u kiosku. Ja se smorila onoliko, tražim reči da je ohrabrim i ne pronalazim ih. Vredna je, ima pedeset godina i srednju stručnu spremu, radila je kojekuda, ali sve nešto na određeno i pod ugovorom. Ovo sa kioskom joj baš leglo i sve je slutilo da će potrajati mnogo duže od tri meseca.
Kaže: "Prvo sam se presekla, jer nisu imali nikakvu primedbu na moj rad, osim za odlazak u WC. Ma i nije mi krivo, samo ne znam gde da tražim novi posao."
"Što za WC?" - pitam.
"Pa ja sam zatvarala kiosk kad moram do WC-a i trčala u obližnju ustanovu. Pre desetak dana mi došla kontrolorka iz firme. Sve je bilo u redu, a onda me pitala gde da ode u WC, hitno joj je. I ja je, sasvim naivno, odvedem u onu ustanovu i zamolim portira da joj otvključa WC. Nisam je čekala, otrčala sam da otvorim kiosk.
Kad se vratila kaže mi kako druge prodavačice imaju daleko bolje rešenje. Kaže, stave kesu u kanticu i piške u nju, pa zaliju socom od kafe da se ne oseti smrad, a kad pođu kući zavežu kesu i bace je negde usput.
Ja se zgrozila, pa pitam gde rade ono drugo. Nije mi odgovorila, samo je prevrnula očima."
E tu sam tek ostala bez reči.