Nemalom broju medija nije promakla činjenica da postoje bitne razlike u tome kako su kroz epidemiju koronavirusa prošle zemlje Istočne i Zapadne Evrope. Razlike u brojevima obolelih su značajne, kao i procenti najtežih ishoda bolesti. Sad, da li samo odmahnuti rukom i reći: "Ma, to je slučajan splet okolnosti, i nije vredan neke posebne pažnje". A, opet, možda ipak i jeste.
Naime, procenti zaraženih, hospitalizovanih, kao i obolelih sa teškim i najtežim simptomima i ishodima u zemljama kao što su Slovačka, Češka, Slovenija, Hrvatska ili Srbija primetno su niži nego u zemljama Zapadne Evrope ili SAD. Sad, mnogi pokušavaju da nađu različita objašnjenja, iako se većina slaže da tako nešto zahteva i zaslužuje mnogo opsežnije i dalekosežnije analize.
Ipak, neke od pretpostavki uveliko već postoje, i kreću se kako od onih neuverljivijih da je u zemljama Istočne Evrope jedno od nasleđa hladnoratovske epohe veće poštovanje države i državnih mera, ili da je tamo cirkulacija ljudi još uvek znatno slabija, tako i do mogućnosti da na Istoku jedno od realnijih nasleđa iz prošlosti zaista i jeste nešto očuvaniji državni zdravstveni sistem.
Opet, mnogi često kao jedan od mogućih uzroka navode i to da je većina zemalja koje su bolje prošle decenijama imala, a delom još uvek i zadržala, masovnu vakcinaciju stanovništva, protiv tuberkuloze između ostalog. Naime, navodi se besežiranje stanovništva kao jedan od mogućih razloga zašto je kolektivni imunitet zadnjih decenija znatno ojačan, ne samo u odnosu na tuberkulozu već i generalno (gde besežeiranje upravo i jeste nešto što je bilo karakteristično za zemlje Istočne Evrope posle II sv. rata).
Štaviše, činjenica da je istočni deo današnje ujedinjene Nemačke bolje prošao u epidemiji koronavirusa u odnosu na zapadni, navodi se kao još jedan od dokaza u prilog tezi o besežeiranju. Na kraju, kao izuzetak koji potvrđuje pravilo navodi se i Portugalija, koja je takođe bolje prošla, i u kojoj je beseže vakcinacija bila prisutna za razliku od većine drugih zapadnih zemalja.
Ipak, ovo je tematika kojom bi naravno pre trebalo da se bave medicinari nego dokoni blog autori. Ono što jeste tema bloga mogao bi da bude i neki drugi pogled na čitavu priču - na primer, i onaj u čijem je centru sama država, odnosno uloga države u kapitalističkom društvu, posebno u onim neoliberalnim (a, Zapad je ipak još uvek za nijansu nešto neoliberalniji u odnosu na države istoka Evrope). Daleko bilo, nikome nije namera da priča išta loše o kapitalizmu ili o neoliberalizmu. Jedino što globalne situacije kao što je pandemija umeju da pokrenu i neka nova-stara pitanja o svim mogućim ulogama države - naravno uz svu neminovnost i neophodnost privatnog sektora, vlasništva i privatne inicijative.
Time se skoro pozabavio i niko drugi do i sam Noam Čomski, koji je na pomenutu temu izneo dosta interesantnih stavova i argumenata, od kojih se većina tiče unutrašnje američke politike, ali gde se neki ipak mogu primeniti i na globalnom nivou. Naime, evo jednog jednostavnog primera - sve vreme trajanja epidemije kod nas (ne znam koliko i drugde) bili smo informisani o tome šta po pitanju suzbijanja bolesti rade državni lekari i državne i vojne bolnice, gde privatni zdravstveni sektor gotovo da ni jednom rečju nije bio pomenut. Naravno, razloge za tako nešto teško da možete naći bilo gde drugde do u činjenici da je bavljenje epidemijom isuviše skupo i dalekosežno kako bi se privatno zadravstvo u značajnijoj meri u to uopšte i upuštalo, odnosno, da se takve vrste lečenja ne uklapaju u poslovne modele manjih i srednjih privatnih zdravstvenih ustanova. Ili, što reče jedan od naših poznatih epidemiologa - danas studenti medicine i nisu nešto preterano zainteresovani za infektologiju i epidemiologiju.
Naime, postoje procene po kojima dan lečenja koronavirusa u dobrom delu američkih bolnica košta od 10000 (intenzivna nega i respirator) i 6000 (intenzivna nega bez respiratora) dolara prvih dana lečenja, do prosečne sume od oko 1500 dolara za dan lečenja respiratorom tokom celog tretmana, usrednjen za gro ustanova i uslova lečenja. Ovakve vrste troškova sama fizička lica ili privatna zdravstvena osiguranja, na nivou pandemije kojom su zahvaćene stotine hiljada i milioni ljudi, teško da mogu da pokriju - i, između ostalog, otuda verovatno i država i vojska u čitavoj priči.
Takođe, još od pojave SARS virusa 2003. mnogim stručnjacima bilo je jasno da je u budućnosti neizbežna epidemija nekakvog virusa tipa korone, ali i da gotovo ništa posebno na tom polju nije od tada učinjeno. Po Čomskom, za to postoje dva moguća razloga - prvi, da velike privatne farmaceutske kompanije nisu našle računicu da se za tako nešto pripreme, i drugi, po kome je u neoliberalnom sistemu najveća jeres da se država bavi tako skupim istraživanjima umesto privatnog sektora (uz dodatak trećeg, da su sigurno i radili, ali po svoj prilici ne i dovoljno uspešno).
Pa, ako na nešto ovakvi globalni potresi uopšte i ukazuju jeste i to da državni sistem, kao i državna ulaganja i projekti svakako da jesu neophodni, između ostalog i zbog rešavanja problema za koje privatni sektor nema, ili trenutno i uopšte ne nalazi interesa da u njih ulaže. Ako ništa drugo, država je neophodna kao investitor i koordinator u takvim istraživanjima i projektima, ali, što da ne, možda i u nekoj trećoj ulozi.
Jer, ko može da vam garantuje da neki tempirani problem (kao što je korona SARS čekala od 2003.) ne postoji i u drugim oblastima, u obrazovanju, ekonomiji, društvenim i prirodnim naukama, tehnici ili energetici, između ostalog, i koji čeka svoj trenutak, a za čije rešavanje privatni sektor nije zainteresovan, ili ga uopšte nije ni svestan.
Što dovodi i do krajnjeg pitanja - posebno u situaciji u kojoj jasna granica između privatnog i javnog teško da više i postoji (što zbog privatnih interesa ljudi iz javnog sektora, što zbog uticaja privatnog na javno na bezbroj različitih načina) - od koga uopšte i očekivati da bude nosilac takvih inicijativa.
Da li isključivo od državnih službenika i zaposlenih u javnom sektoru, nekih drugih koji levitiraju između javnog i privatnog sektora, ili od samih privatnika, koji ne javni sektor utiču bilo u poslovnom i komercijalnom smislu, putem politike, ili na neki treći način.