Egoizam (lat. ego – „ja“) je stanje prevelike samovažnosti, samoljublja i uzdizanja sebe.
Egocentričnost je promatranje svega iz svoje perspektive. To je težnja pojedinca da sve stvari usmerava prema sebi, poimajući sebe kao „središte svemira“, svoje ja kao jedinu stvarnost, a sve ostalo u odnosu na sebe.
Gordost
Prevelika dostojanstvenost i tvrdoglavost u razmišljanju, zatim prepotentnost i sujetnost naziva se gordost.
Postoje nekoliko neverovatnih osobina kod ljudi koje su i mene naterale da se od većine udaljim, ali dve apsolutno prednjače to su egoizam i gordost.
One se prepliću, uvrću, kao u onoj igri „Kolariću paniću”, sve dok se ne izgube u vrtlogu svojih misli i dela.
Imali smo davno, jednu učiteljicu, nezgodnog karaktera i svakog ko se nije slagao sa njom umela je da ponizi, ni ne razmišljajući o načinu i metodi delovanja.
Njeno podrugljivo “Natašice”, je bilo krajnje degutantno, najblaže rečeno. Ni šamaranje me nije toliko bolelo, koliko način na koji je izgovarala te reči.
Četvrti razred polugodište.
Ciča zima, ulazim u učionicu i ceo razred me gleda. Sedam do moje najbolje drugarice, koja mi govori da nisam više u školi, učiteljica te je ispisala, samo je prošaputala.
Ulazi ona. Seda za sto. Otvara dnevnik.
„Ti više nisi u ovom razredu”. „Ustani i idi kući”.
„Neću”.
„Natašice, sa mnom se tako ne razgovara”, i pocinje da namešta prsten na levoj ruci. Za neku decu ga je skidala, za par nas nije.
„Neću, učiteljice”.
„Idi kod direktora odmah”.
Muk u odeljenju. Ta Natašica je polako ustala i krenula kod direktora. Držala je ruke u dzepovima i stiskala maramicu u rući, samo da ne zaplače.
Direktor škole je bio super čovek.
Pozvao je njenu mamu, koja je otišla kod njega zajedno sa psihologom i pedagogom.
Tada, te godine, izgubila je dva meseca od školskog programa, jer je bila jako bolesna i imala je dve teške operacije. Svo vreme boravka u bolnici, pohađala je osnovnu školu i časove koji su joj organizovali tamo. Polagala je sve moguće predmete i završila ju je sa odličnim uspehom.
Direktoru su dostavljeni svi ti papiri na vreme, ali njena učiteljica ih nije htela uvažiti i odlučila je da jedinu crnu ovcu odstrani iz razreda.
Natašica je ušla u odeljenje sa psihologom i direktorom škole. Sela je na svoje mesto, pogledala učiteljicu i rekla : „Ja se odavde ne mrdam, a sve testove koje treba uradiću ponovo.”
I sve testove je opet uradila. Učiteljicin izraz lica nikada nije zaboravila, ali se seća poziva iz bolnice.
„Natašica” je iša u srednju školu, tada, baš kao i njene sestre.
Majka se javila, i sve smo čule : „Ne mogu svu decu da nađem. Izvinite za sve što sam uradila.”
Posle par dana se upokojila.
Neka joj je laka zemlja i nek počiva u miru.
Da li je vredno da ego trip bude ispred lepote života, sreće, ljubavi I smirenja. Najveće blagodati su smirenje i poslušanje, a lepota nad lepotama, leži u duši koju svi treba da imamo i da težimo apsolutnom dobru i čistoti u mislima, jer dela proizilaze iz misli .
Još od tada sam odlučila da sledim neki svoj put, put koji je možda malo teži, ali iskreno najlepši na svetu. Put apsolutne slobode.