Danima već gledam, slušam i svađam se sa "rusofilima" i "putinofilima", a glede Gruzije, Osetije i Abhazije. Ne znam kako kod vas, ali moja je okolina puna takvih. Hajde, znao sam ja i pre da su "rusofili" i "putinofili" gusto sejane biljke na našim poljima, ali da su tako gusto posejani, ipak nisam očekivao.
Evo, kako ja odmah prepoznam "putinofila". Jesi li spomenuo Gruziju, ili Rusiju, ili pak Osetiju ili Abhaziju, odmah im oči blesnu a lice postane nekako oštrijih crta. Svakome od njih, bez razlike, pa taman pre toga bili u nekom lošem spidu. I odmash ospu protiv NATO pakta i Amera, naravno. Bar deset puta u tim individualnim "džarkanjima"i nikad jedan na jedan ( priznajem manjina sam, šta da se radi), bio sam prisiljen da slušam detalje, sa sve oznakama i performansama raznih ruskih oružija, o velikoj moći "majčice Rusije", o Putinovoj misiji, a jedan zemljak mi se kleo kako ozbiljno misli da će Putin i njegovi ponovo uspostaviti RSK samo ako među Srbima budu imali dostojne saradnike. Pri tome hajde da kažem, kako je "zemljak" i doktor nauka.
Naravno, da ništa od ovog nije Putinov problem, ali je, mislim, i te kako naš problem. Kao da je kolektivno percipiranje čitave te situacije više u sferi psihopatologije nego politike. I kao da je poraz velikodržavne i nacionalističke politike u Srbiji i među Srbima, te predugo trajanje raznoraznog obmanjivanja u tome smislu, bolje reći nesuočavanja sa rezultatima, proizvelo mnogobrojne frustracije koje ljudima zamagljuju razum i dovode ih u stanje da traže potpuno nerealne oslonce i da ličnostima, stvarima i procesima pripisuju osobine koje te ličnosti, stvari i procesi objektivno ne nose.
Pisao sam pre više od godinu dana da je ruska politika vezana za Kosovo i njihovo "zastupanje srpskih interesa", zapravo zamka za Srbiju. Oficijelna ruska politika, htela je da se međunarodno priznanje Kosova dogodi mimo UN, samo zbog toga da kasnije može mahati tim rešenjem kao svojim argumentima oko Osetije, Abhazije i nekih drugih destinacija važnih za svoje velikodržavne strateške interese. Rusij je do Kosova, Srbije i srpskih "rusofila" stalo koliko i do lanjskoga snega u Sibiru. No, i kad Rusija prizna Kosovo ( a Koštuničin prijatelj Kosačov iz famozne Dume baš to reče jučer da je jako moguće), srpski "rusofili" će naći opravdanje. Evo, Aleksandar Vučić reče jučer da bi Srbija trebala odmah da prizna Osetiju i Abhaziju, samo zato da bi "naprkosila SAD"...kakva dalekovida politika i kakva principijelna odbrana Kosova..Čini mi se da sam čuo i to kako Koštunica dr Vojislav misli nešto slično.
Hajde, da i ja parafraziram onu narodnu koju inače mnogi zloupotrebljavaju, a odnosi se na sneg, breg i zverke koje pokazuju trag u tome snegu. Pa citirane "zverke", znači Vučić i Koštunica su pokazale u prepričanim izjavama, kako je vrlo bedna ta njihova "proruska politika" i kako nisu ništa drugo nego ruski eksponenti u Srbiji ili, hajde da budem malo blaži, lideri stranaka koji varaju ljude koristiće najprostije emocije, te od te prostote prave neku politiku. Da li će Srbi sa Kosova ovo uočiti. Ili Srbi iz BIH..ili Srbi ma gde bili...A baš su se nanosali Putinovih slika...
Šta će biti argumenti ovih "proruskih siročića".. Kao da vidim..Odlaganje svega u budućnost. Kao, čekajmo da Rusija ojača pa će sve biti kako treba. Uostalom, to je Šešelj pričao još 1994. godine, ali tek kad bi ostajo bez ijednoga argumenta da srpska politika toga vremena ima izgleda na uspeh.
I sad zamislite, kako objasniti onim mojim sagovornicima sa početka ovoga posta da će Rusija i "putinizam" dugoročno krahirati na Kavkazu, ako budu insistirali na sukobu. Da je "rat" u koji su ušli bio zapravo odmrzavanje konflikta nakon 16 godina, i da će dominaciju nad Kavkazom kao "energetskim zapušačom" na kraju dobiti zapad ako se Rusi zaista odluče na sukob umesto partnerstva.
Ko ne veruje neka pročita Bzezinskoga....