Zemlja zalazećeg Sunca

ulven RSS / 24.09.2008. u 23:45

 

„ Svet je čudna pojava, igra varki i ono što vidmo kao jasan oblik, u stvari krije neke ideje koje možemo samo  delom odgonetnuti, ali jedino ako verujemo i poštujemo", piše cenjeni japanski pisac  svom prijatelju u Nju Orleansu. Ove reči su došle od jednog od od prvih lučonoša japanske kulture, koja se otvarala u Mejdjo periodu. Pukom sudbinom on nije bio Japanac, već naturalizovani Jenki, poreklom Grk i Irac. Ženidbom postaje i Japanac i to će ostati do kraja života. Njegovo kapitalno delo „Kvaidan" će ustanoviti jedan poseban oblik priče o natprirodnom koji se može samo naći u Niponu i nigde drugde.Lafkadio Hern je,konačno, pronašao svoju domovinu i odužio joj se ovim klasikom.

Ujedno ovo delo je ishodišna tačka većine,  starih i novih filmskih tumačenja koje prepoznajemo kao J-horor. Ova kompilacija legendi i fabula japanskih se u suštini bazira na jednoj omiljenoj igri aristokratskih krugova iz Edo perioda, poznatija kao „Hjakumonogatari Kaidankai" iliti igra pripovedanja priča o duhovima iliti jokaima/jureima. Ovde ću zaobići kompleksan mitološki sitem i usredsrediti se na njegov celuloidni epilog, koji naročito poslednjih deset godina privlači pažnju filmske publike.

Počev od Kirosavinog opusa, pa preko Micogučievog klasika „Priča o tamnom mesecu posle kiše" i ekspresionističkog omnibus klasika Masaki Kobajašia „Kvaidan", nastalog prema Hernovoj knizi ,  japanski film je stekao kultni i jasno profilisani elitistički status. To se najjasnije odrazilo u francuskom filmu, kad se udaljavao od trivijalnih komedija sa jedne i filma istine sa druge strane. Ono što je posebno privuklo pažnju gledaoca iz Evrope je sasvim drugačija naracija, koja je na putu da ispriča priču odlutala sa svoje linearnosti, tako drage i bliske prosečnom  filmskom konzumentu.

Elegancija pripovedanja priče o nadnaravnom u kojoj

A sada boca za laku noc.
A sada boca za laku noc.
tenzija ne nestaje ni posle kraja filma, u kome jednostavno nema katarze, navela je kritiku da joj prikači etiketu intelektulanosti (Kurosava je poseban slučaj) i time je udaljila od bioskopskog gledaoca, koji je želeo „mračne hodnike, puno zardjalih šarki na vratima i nešto krvi do kolena za male pare".

 Potom su stigle sive devedesete i jeftine serije. Ali jedna u moru sličnih je ipak bila inicijalna kapisla, koja nije promašila. Serijal „Honto ni ati kokai hanaši"-Priče strave i užasa- su imale domaći zadatak da vrše funkciju kakvu je imao Djoto u Protorenesansi, da  najavi i pokaže smernice. Jedna od epizoda „ Bolnica u ponoć" se može komotno prikazivati na na filmskim akademijama diljem globalnog sela, kao primer da i posle Hičkoka postoji saspens.

Naravno, retko ko je mislio tako kada se serija vrtela na HNK-a, ali smernice su danas postale zakonom, ovog  možemo reći i podžanra horor filma.  Bezobrazno nizak budžet, jeftin kasting, sa rekvizitima od štapa i kanapa, snimanje do tri nedelje, itd. učinile su da veće produkcijske kuće u Tokiju daju šansu nekim režiserima ili da skrenu pažnju već dokazanim da se nešto" loše" po bioskopima sprema.

 Film „ Organ" Kej Fudjivare, koji u svojoj suštini i nije neki hvale vredan film, je prvo ostvarenje gde se može osetiti tada još uvek krhka matrica „novog" horora. Nasilje koje je pomerilo granice i prešlo preko rokoko klanica „Djalo-a" i špageti šokera- još uvek šokantnog " Holokausta ljudoždera" ( čija je osnovna ideja uredno kopi- pejstovana za potrebe  marketinške bezvezarije "Projekat Veštica iz Blera"). Ukratko Vendersova maštarija o granici nasilja (Do kraja nasilja) ovde prestaje da bude samo maštarija. Medjutim pored novih parametra u „krvavim vodoskocima", kojima sve do skoro niko nije mogao doskoči, i obilatog poigravanja sa bihejviorističkim pogledom na svet, ko preživi pričaće, a neće niko, japanski scenaristi uvode i stari dobru temu sadizma/mazohizma, interpretiranu tako da joj ni Pazolini ne bi zamerio. Ali je prvo vode na „Audiciju" kod Takeši Mike-a, jednog od četiri jahača ( Broj 4 inače ima lošu konotaciju u dalekoazijskim društvima , za razliku od 8 koji je srećan broj). Tu definitivno prolazi i ustanovljuje nove standarde. Lagana priča koja izgleda na ivici TV ljubavne priče, obojene lakim notama  koje prate njene delove koje su nalik reklamama za žvake. Lagano i neobavezno uvodjenje u film ima za učinak da je kraj kazna za opuštanje. Režiser previše lenjog gledoca kažnjava grotesknim krajem, ne dajući mu da zatvori usta. 

Mike-san je poznat novinarima po svojoj indolentnosti kad se spomene horor žanr i on." Nemam ja baš neke veze sa time, pa ja sam pravio filmove o lošim momcima." Vrlo lošim. Kakihara i Iči (glavni likovi iz filma „Korošija"/"Iči ubica")su alteregoi renesansnog  umetnika, samo ovaj ne koristi četkicu kao sredstvo za rad. Ovim filmom je granica nasilja u sedmoj umetnosti postala anahrona odrednica.

Drugim filmom iz, naravno, iste 2001, je prešao granice onog što zovemo gradjanski moral. Ideja  za film je dolutala iz Pazolinijeve „Teoreme", avangardne priče o strancu koji se iznenada pojavljuje i rešava stvar. Sam film kreće pitanjem na crnom foršpanu" Da li si to ikad radila sa tatom?", a potom tata iz  pitanja snima video kameriom svoju ćerku, maloletnu prostitutku, koja se sprema da ga zavede. Ovo i dalje važi kao jedan od najoriginalnijih filmskih introa ikada. Mike je takodje radio sa Tarantinom na filmu „Sukijaki Vestern django" koji smo mogli videti na ovogodišnjem festu. Mislim da više neće želeti da ponove saradnju. Inače, Tarantno često promovioše svojim imenom azijske horor filmove, kao Karleuša Pionirov konditorijski program

Njegov najveći uspeh dosada je ipak, pomalo prežvakana „krug" priča- „ Propušten poziv" koja je nastala na temeljima već pomenute epizode serijala „ Priče strave i užasa"- „ Bolnica u ponoć". Rimejk je usledio ubrzo  jer publika voli kokice, koka kolu i ne voli titlove. Kratkovidost je nezgodna stvar, posebno kad je masovna.

Medjutim glavni predvodnik cele priče o novom japanskom hororu je Hideo Nakata i njegova inspiracija, priče i romani Kodji Suzukija. „Krug" je i danas ostao kao hit broj jedan medju vaskolikim  horor fanovima, čak i onim što vole isključivo štanc zombi filmove. Recept je bio jednostavan, režiser je samo objasnio svakodnevni život Onrio-a, ili duha osvete. Onrio može da ostane u ovom svetu i da uništava sve što mu se nadje na putu. Sve ostalo su varijacije na temu.

Ovaj isti recept je preuzeo drugi hit reditelj Takaši Šimizu, za svoju do zla boga zamršenu produkciju „Ju-on"/"Prokletstvo". Posle dva filma koji su bili pušteni pravo na video tržište, uradio je još tri za biskope i plus su tri izbačena na američko tržište, od kojih je prvi režirao sam Šimizu, sa sve Bafi,  lokalnom ubicom vampira (Sarom Mišel Geler). Sve u svemu dovoljno da kažete  jedan film rešava sve".

Ni „Krug" nije bio ništa bolje sreće. Posle dva, tri ili beše četri nastavka (Ringu i Rasen, prva dva dela su puštena paralelno u bioskope) u Japanu, startovalo se sa američkim rimejkom iz 2002.Amerikanci su najavili invaziju J-horora na svetsko tržište, ali ironično i početak kraja, jer u svetlu poslednjih ostvarenja  ovog filmskog fenomena , jasno nam je da sama inovativnost  i svežina ovih  filmova vetri čekajući neki novi rimejk raznih producentskih kuća od Holivuda do Njujorka. Kao što sam već napomenuo, u tome su šurovali i sami režiseri. Sam Nakata je dobio priliku da debituje u Americi, snimivši „ Krug 2", nastavk rimejka svog filma. Shvativši da mu fanovi okreću ledja i da se komercijalni uspon pretvorio u polje pirinča u vreme suše, ovaj reditelj je napravio ozbiljan zaokret i snimio „ Kaidan" nastao po motivima knjige sa početka ove priče. Iskreno, rečene , ovaj omaž klasicima teško može da prodje kao remek delo, ali je ozbiljna naznaka da ovaj režiser može još nešto da ponudi osim „Kruga" i „Tamne vode". Ovaj poslednji, iz 2005, je i ukazao na pad interesovanja publike, koja je osetila bez većih problema, besomučno zloupotrebljavanje jedne te iste matrice. Da ne bi završio u istom vrzinom kolu, kao kolega mu Šimizu, snimio je ovaj  film, koji je konačno ispoštovao stroga pravila-„ kako napraviti pristojan fim, a da te ne bude sramota", i tako se bar malo iskupio za ispiranje mozga koje je prouzrokovao „Krug"  serijalom.

Ipak Kurosavin prezimenjak, Kijoši Kurosava, je uspeo do neke mere da ispuni očekivanja publike raznih profila, stvarajući masovne i apokaliptične vizije kao niko pre njega . Uvodna scena iz filma "Lek" koja kreće kao još jedna  priča o detektivima iz Tokija, navodeći gledaoce da kažu" Aha, još jedan Sedam, samo im fali Bred Pit sa kosim očima.", se lagano transformiše u priču sa pravom japanskom kružnom naracijom, ono što je na početku biće i na kraju, pružajući nam samo uvid u tren cele priče. Gledaocu je data šansa da zaviri u svet koji mu je nepoznat i koji takvim i ostaje. Kurosava će predstaviti i do savršenstva dovesti još jednu crtu J- horora. Empatija sa protagonistima ne postoji. Vi ne oosećate ništa prema njima, vi ih posmatrate, svesni da vam učešće nije dozvoljeno. Ova skoro brehtovska udaljenost vam daje šansu da dosta razumno, bez prašine u očima, doneste sud o onome što vidite.Odricanjem od uosećavanja, stvara se psihotična situacija, koja ne pušta od početka do kraja, pa i posle, jer kraja nema. „Kairo" koji je možda poznatiji kao Puls (da, tako se zove rimejk), je prethodno navedeno prikazao u najboljem svetlu, psraralelno uz samu priču koja ističe, da internet ne služi samo za umrežavanje ljudi , već ovog i onog sveta. Ova već vidjena priča koristi sasvim drugačija viztuelna sredstva, što ga čini itekako zanimljivim filmom.

No,  film koji se poisebno ističe u njegovom opusu, jeste „ Svetla budućnost", bazirana na istoriji i mitu. Zli gospodar Fudjivara (šef u filmu se preziva kao član najmoćnije šogunske porodice, koja je i uništila Carstvo);  Meduza kao Mekgafin je sjajan primer da ovaj reditelj napreduje i zreli. Kako je sam izjavio

" ideju mu je dala Ibsenova „ Divlja patka", pra-Mekgafin." Ovaj kvalitetni reditelj se sada  okreće problemu disfunkcionalne porordice, pa ćemo uskoro imati prilku da vidimo koliko se njegov pogled na stvar razlikuje od Lijevog i Mikeeovog.

Pored ova četiri režisera čiji se pečat oseća manje više u većini japanskih filmova strave, ipak javilo se još jedno ime, koje  pokazuje više nego neki puki potencijal. Pesnik i avngardni preformer, Sion Sono je uočen sa filmom „Kružok samoubica" sa uvodnom scenom koja se smatra jednom od najšokantnijih u eri filma. 54 školske drugarice su se uhvatile za ruku i prešle crvenu liniju graničnika u tokijskom mterou. Rezultat je gejzir krvi i voz van šina. Briljantno konscipirana i kvazidokumentarno snimljena scena učinila je ovu scenu sastavnim delom postmodernog slatkiša. Konzumirati brzo, da šećer ne ispari.

Uspon korejskog filma u celini, a posebno horora (Dve sestre, uskoro u rimejk varijanti.), kao i Tajlanda (Blenda), i revitalzacija Hong Konga („Oko" serija od milion delova), pružili su šansu da J-horor predahne ili su ga pustili da izdahne okružen bezvrednim rimejcima. „ Svet je čudna pojava", rekao je Lafkadio, a da nije znao koliko je bio u pravu.

Atačmenti



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

NNN NNN 02:21 25.09.2008

Kad pre?

Ne stižem da pročitam, a vidim da ima još (mnogo), aaaaaaaaaa!
ulven ulven 02:29 25.09.2008

Re: Kad pre?

Trebalo je da ubacim jos neku sliku i mozda neki erotski poker , bilo bi lakse. Imacu na umu. Samo bez panike.
Jaril Jaril 09:39 25.09.2008

Re: Kad pre?

Trebalo je da ubacim jos neku sliku i mozda neki erotski poker
Јок, треба да раздвојиш текстове ) Немој овол'ке текстове у исти сат да постављаш, 'ајде дај нам бар пар дана.
ulven ulven 13:42 25.09.2008

Re: Kad pre?

E da znas, bas preterujem. Ja sam od onih sto jedu kiselo mleko i bananicu u isto vreme.
Jaril Jaril 15:38 25.09.2008

Re: Kad pre?

Ja sam od onih sto jedu kiselo mleko i bananicu u isto vreme.
А ја еурокрем и јогурт. )
ulven ulven 02:37 26.09.2008

Re: Kad pre?

Ako bar mozes da odvojis beli krem za lepe i crni za ruzne dane.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana