Pre jedno par godina, upita me Henrik , hoću li da se prošetamo oko jezera. Ono što on naziva jezerom, ja doživljavam pre kao baru. Probao sam da se izvučem sa pričom da bi smo mogli da popijemo neki bućkuriš od kafe u gradu. Nije upalilo. U redu, idemo do tog jebenog jezera. Izađosmo, pređosmo ulicu i krenusmo kroz neku ulicu, što je izlazala na jezero. Reče mi da stanem, da uplati loto-bingo.Tja, šta će ti sad pa to pomislih, pa ga malo uljudnije upitah. Možda dobije neke pare, pa da ode recimo za Siriju. Jao ne, a zato smo mi krenuli do tog jezera. Bingo beše uplaćen, pa produžismo. Posle deset kilometara i nijedne progovorene reči- jer ko šta radi, on ćuti-reče mi iznebuha hvala ti puno. Sutradan se ubio. Ipak sam pogrešio, nismo se zato šetali oko jezera. Hvala i tebi....