Film kao san

ulven RSS / 26.09.2008. u 14:52

Prilikom jednog predavanja o Emanuelu Svedenborju, čuvenom švedskom mistiku, student je upitao profesora, kako to da za tolike velike ideje i ostvarenja koje su postigli Skandinavci, niko nije ni čuo, i ako i zna nešto o njima to su samo delovi slagalice sa kojima ne može da se stvori jasna slika o njihovom doprinosu svetu koji znamo.

Profesor se dobro zamislio i nakon kratke konsultacije sa samim sobom rekao „Verujem da je to deo skandinavske sudbine u kojoj se se, izgleda, sve dogodilo kao u snu i pod staklenim zvonom. Na primer, Vikinzi su otkrili Ameriku nekoliko vekova pre Kolumba, pa ništa. Umetnost romana stvorena je na Islandu sa sagom, a taj pronalazak nije rasprostranjen. Imamo figure koje bi morale biti svetske - Karl XII, na primer, ali mi pamtimo neke druge koji su manje postigli nego on. Svedenborjova misao je trebalo da obnovi crkvu u svim krajevima sveta, ali pripada toj skandinavskoj sudbini koja je poput sna. "Ova izjava i ne bi bila od nekog značaja danas i zauvek bi ostala izmedju zidova sale u kojoj se predavanje održalo, da to predavanje nije objavljeno, i tako ostalo nama da budemo svedoci istog.

Naročito iz razloga što je predavač bio Horhe Luis Borhes.

Upravo ova Borhesova misao prosto navodi da se, izmedju ostalog upitamo, koji je doprinos filmskoj umetnosti stigao iz Skandinavije, koji se može nositi sa dostignućima Holivuda, nemačke, francuske i ostalih velikih nacionalnih škola filma, i koje su njegove posebnosti danas pri kraju prve decenije 21. veka.

Kada se pojavi film adaptiran po knjizi, obavezno se među poznanicima potegne priča da li je bolja knjiga ili film, što neodoljivo podseća na onu staru pitalicu-šta je starije kokoška ili jaje? U ovom slučaju- šta je bolje. Do ovog, da kažem, dvoboja umetnosti, došlo je prvi put u istoriji filma upravo u Skandinaviji, još pre nego što je Sartr shvatio da je krajnje vreme da se ljudima objasni da su to dva različita medija, koja sa sobom nose različita "oruđa", pristupe i sredstva izražavanja-vizuelna naspram pisane umetnosti .

U vreme ere nemog filma, kao i svuda diljem sveta gde je film sticao uporište, u Švedskoj je bilo jako popularno ekranizovati dela najpoznatijih domaćih pisaca. Posebno su bile omiljene nategnute neoromantičarske melodrame, večite gospođice švedske književnosti, Selme Lagerlef, dobitnice Nobelove nagrade i jedne od prvih ženskih članova švedske akademije nauka i umetnosti. Da je Selma L. kojim slučajem poznavala našu Mir-Jam između njih bi se rodilo dugo i prisno prijateljstvo koje bi se svakodnevno potvrdjivalo okretanjem šolje.

Gospođica Selma je u vreme svog komercijalnog uspona našla ujedno za shodno da sebe shvati kao i poznavoca filma, a samim time i njegovim kritičarem. Jedno vreme su sve hvale išle toj pokretnoj umetnosti, dok su poslušnici, poput Viktora Šestrema (zapamćen po ulozi profesora u Berjmanovim "Divljim jagodama"), verno i i do poslednjeg detalja prenosili njene književne maštarije na veliko platno. Međutim u to vreme se pojavio jedan režiser po imenu Moric Stiler, koji je dao sebi za pravo da napravi film po njenom prvom (i najkvalitetnijem delu) "Saga o Jesti Berlingu" i dobrim delom izbaci one po njemu previše dosadne delove i učini ga uzbudljivijim za publiku.

To njegovo igranje makazama je toliko diglo pritisak gospa Selmi, da je smesta liznula plajvaz i napisala pismo, za koje ni sama nije bila svesna da će otići u anale filmske istorije. U svojem pisaniju ona hvali prethodne Stilerove filmske uspehe, ali ne može da odoli a da mu ne skrene pažnju da je potpuno promenio smisao njenog dela i da će to uticati na čitavu generaciju čitaoca, " te je vreme da film kao nova atrakcija krene svojim putem i da se priče koje film želi da ispriča zasnivaju na svojim pričama, a ne na književnom delu koje film može odvesti na stranputicu"

Drugim rečima, Selma je sugerisala da je originalnost scenarija ono što treba da razdvoji film kao umetnost od pukog vizalnog prepričavanja knjige. No, ništa od ovog ne bi ni bilo bitno, da ovaj film nije postigao ogroman uspeh u Americi i tako omogućuio Stileru angažman u Holivudu. Ali Stiler nije otišao na put sam. Sa njim je krenula i nosliac glavne ženske uloge njegovog hita, Greta Gustafson, po zanimanju frizerska pomoćnica, kasnije poznata kao Greta Garbo, po zanimanju filmski mit. Za razliku od nje Stiler je potonuo u studijskom sistemu Holivuda i ubrzo se vratio u Švedsku, gde se po povratku preselio u večna lovišta.

Pored Stilera i Šestrema, pojavio se i jedan od najvećih čudaka sedme umetnosti, Karl Teodor Drajer, danski Rober Breson, koji je sa svojim filmom " Jovanka Orleanka "ušao u anale filma, i to ne samo njegovog nemog perioda. Drajer je prvi počeo da koristi ekstremne close-up-ove, tako da je publika mogla da vidi u jednom kadru samo lice Marije Falkoneti (Jovanke Orleanke), i bez i jedne reči propratnog teksta shvati dramu koja se krije iza tog pogleda. Efekat "stanja" koji je Drejer uporno koristio u svojim autističnim ostvarenjima je imalo neizmeran uticaj na film uopšte, prvo u Nemačkoj a potom u Americi i Japanu, gde se to najbolje oslikava u ranim delima Akire Kurosave i Kenza Micogučija. No, da se vratim priči sa početka, ovaj, "pronalazak" je tek pre dvadestek godina jasno pripisan ovome skoro pa zaboravljenom režiseru.

Dolaskom Ingmara Berjmana iliti "starca sa ostrva Far" (kako je sebe pred smrt voleo da n

Bibi i Liv
Bibi i Liv
aziva, po ostrvu u stokholmskom arhipelagu gde je i živeo), skandinavski film je dobio svog upečatljivog predstavnika, koji je odbio da proživi istu sudbinu svojih prethodnika i predstavio svetu svoje filmove o užasima svakodnevnog života - horora svakodnevnice sa mučnim psihološkim scenama, koje i dan danas gledamo u američkim filmovima, sa tom razlikom, što one po svom intezitetu najčešće podsećaju na reklame za uloške ili jeftine muške satove. Medjutim , Berjman je svojim dominantnim režiserskim karakterom zaklonio niz sjajnih režisera poput savremenika Alfa Šeberja ili čak, u neku ruku naslednika, Jan Truela, za koga je ipak, pri kraju života, rekao da "ima viziju".

Nakon Berjmanovog povlačenja, skandinavski film je osamdesetih i delom devedesetih u celosti ušao u duboku krizu, manje više prežvakavajući ono što je on već uradio, tako da je magla polako počela da pada na ostvarenja sa severa, i svet se okrenuo hedonizmu Holivuda osamdesetih, francuskom neo baroku i indijskom Bolivudu.

Sve dok jedan Danac, poznatiji kao Lars von Crier nije uveo novu vrstu filmske psihoze. Paranoja svakodnevnice je dobila svoju novu formu i svoj manifest "Dogma 95" koji je potpisao niz mladih danskih režisera pod palicom gore navedenog maestra. Beskompromisni pogled na film, gde nema nikavih iluzija zabeleženih običnom video kamerom i scenarijom koji se stvara u hodu. Ali,kao što to obično biva, obećanje je ispalo ludom radovanje, te se sam tvorac ideje o beskompromisnom filmu okrenuo novim idejama (Dogvil), ostavljajući svoje "učenike" da se sami snalaze. Dok se sama škola Dogme 95 raspadala, a njeni stvaraoci krenuli da se ponavljaju do besomučnosti, ovaj pristup filmu je polako stekao svoje uporište po američkim serijama a potom i u holivudskim ostvarenjima (Kloverfild je poslednji primer za to). Istorija se, pak, i u ovom slučaju, na neki čudan način ponovila, bez obzira na brz protok informacija danas. Većina američkih filmografa je uglavnom izjavljivala da su svesni da je "to nešto" evropsko, ali samo to i ništa više...

U istom periodu sa druge strane Baltika, pojavljuje se finski režiserski dvojac, braća Kaurismeki (Aki i Mika), koji sa svojim novim skoro televizijskim ostvarenjima o iščašenim sudbinama pojedinaca, prikazuju jedan novi i svež filmski duh. Bez neogoticizma Berjmana i Criera, tišine Drajera Ili lepršavih ostvarenja švedskog filma šezdesetih. Jednostavne priče o jednostavnim ljudima u situacijama koje nisu jednostavne. Nažalost, zbog posebnosti finske kulture i jezika, kao i nevoljnosti režisera da se "prilagode" filmskim trendovima (npr. često stvaranje filmova na engleskom poput von Criera), ovaj vrlo specifičan filmski pristup, često obojen originalnim humorom, nije naišao na neki naročit prijem kod evropske, i skoro nikakav kod američke publike. Finska je još uvek previše daleko u delimično obeleženim delovima filmske mape sveta., izgubljena medju 10. 000 jezera...

U bratskoj Švedskoj situacija podseća na vreme nemog filma, kada su režiseri posle par uspeha odlazili za Holivud, da bi se vratili ubrzo podvijenog repa, ali sa tom velikom iznimkom što se više ne vraćaju, već prave uspešne i istrajne karijere (Lase Halstrem i naročito Stiven Soderberj). Jedini režiser koji je pokušao u poslednjih deset godina da učini neki ozbiljniji pomak jeste Lukas Modison koji je sa svojiom ostvarenjem "Lilja 4ever", napravio izuzetan napor da vrati mesto koje švedski film odavno zaslužuje. Ali je u svojem pokušaju još uvek dosta usamljen.

U celoj ovoj priči nema spomena od filma zemlje severnjaka, Norveške. Još od perioda nemog filma, uvek se pojavljivalo poneko ostvarenje koje je tu i tamo skretalo pažnju na sebe, ali uvek pod pritiskom skandinavske sudbine, prelazilo u sferu sna. Bilo je tu i nagrada i idivljenja kritike prvih petnaest minuta, ali sve bi ubrzo krenulo svojim starim tokom. Nikom ništa.

Međutim, od pre nekih desetak godina došlo je do promena u smeru filmskog stvaralaštva u nordijskom regionu. Formula uspeha je bila nešto što je uvek bilo tu, ali mu se nije pridavala neka ozbiljnija pažnja. Kratak igrani/animirani i dokumentarni film.

U toj priči, Norvežani su shvatili da je došlo njihovih petnaest miunuta slave. Kratko i jasno, jedna od najčešćih skandinavskih fraza, u kojoj se odslikava aspekat mentaliteta i posebnosti ljudi tog regiona. Ubrzo je došlo do niza kvalitetnih ostvarenja kao i režisera. Koril Tove je za svoj čarobni crtać "Danski pesnik" dobila Oskara, čemu ništa manje nije doprineo baršunasti glas naratorke, Liv Ulman. Njen prvi film- "Moja baka je peglala košulje kralju" je isto bio nominovan za Oskara. Rame uz rame sa gđicom Tove, pojavio se režiser kratkih filmova Bobi Pirs, koji je sa svojim prvim filmom "Njuškalo" osvojio Kan, a drugim " Spandeksman" samo učvrstio pozicije kao jednog od vodećih skandinavskih režisera kratkog metra. Na pitanje kada će napraviti svoj dugometražni film, odgovorio je "Kad budem spreman". Izuzetno kvalitetna fotografija i miniciuzno urađena montaža, kao i izostavljanje dijaloga u celosti, čine ovog mladog reditelja ozbiljnim kandidatom za novo filmsko ime iz Skandinavije.

Po svemu sudeći ova nova imena skandinavskog filma su rešena da sami počnu da kroje sudbinu filmske istorije Skandinavije i ne dozvole sebi luksuz sna Trnove Ružice.

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana