Muzejski primerak ljudske gluposti

ulven RSS / 23.09.2008. u 04:42

 

Istorija na svom putu uvek ostavi po strani neki slučaj, koji je između tragičnog i komičnog. Tragičnog po ishodu, komičnog u svom procesu. Oni materijalni dokazi koji svedoče o samom događaju, se sada tretiraju kao artefakti, ali ono što privlači pažnju savremenog čoveka, jeste samo putešestvije ovih ćutljivih svedoka istorije do vitrina današnjih muzeja. Evo priče o jednom interesantnom primeru sa severa Evrope.

 

Sedamnesti vek u centralnoj Evropi je obeležio veliki verski rat između Carstva i Papstva sa jedne strane i nemačkih i skandinavskih plemića sa druge. Sve u slavu Božju. Rat kao i svaki drugi doneo je glad i bolest, pored već „ustaljene" smrti na bojnom polju. Međutim tridesetogodišnji rat je izazvao epidemiju još jedne bolesti za koju se lek mogao naći jedino na lomači, vešalima ili pod sekirom dželata. 

 

Ovaj rat, koji je ekonomski i politički uništio nemačke posede, izmrestio je i veliku paranoju od veštica, a samim time došlo je do učestalih i masovnih slučajeva, u kojima su svetovni/crkveni sudovi diljem Evrope donosili presudu o pogubljenju osoba koje su osuđene za razna zlodela (izazivanje požara, suša, glad, bolest itd.), počinjena u ime i prezime Đavola, kneza tame.

 

U nizu veštičjih procesa koji se izdvajaju po svojoj posebnosti savremenim istoričarima, jedan slučaj, koji je je počeo da se odmotava pre 400 godina, upada u oči po svojoj grotesktnosti, da ne kažemo gluposti (gledano iz aspekta savremenog čoveka), mada je sam ishod bio sve samo nego pohvala ljudskoj gluposti.

 

Godine 1608. u malom mestu Keje u Danskoj, došlo je do niza „neobjašnjivih" događaja koji su doveli do sudskog procea koji je trajao sedam godina. Na samom kraju trgovačke četvrti, živela je Ene Bardskers sa svojim prvim mužem, uglednim trgovcem Hensom Bardskersom. Pored njih u domaćinstvu su živela i njihova dva sina i dve kćeri, kao i pastorak i na kraju Anina majka. U kolibama okolo kuće na imanju živeo je niz služinčadi. Pored njih bilo je tu i štalskih momaka, nadničara i trgovačkih pomoćnika, kao što i priliči jednoj bogatoj i uglednoj porodici.

 

Ali Đavo im nije davao mira. Sve je počelo, kako su Bardskersovi kasnije ispričali,  kada su jedne noći u gluvo doba čuli kokošku kako im kljuca ispod bračnog kreveta. Međutim, nije bilo nikoga ispod kreveta (zvuči poznato, zar ne?). Posle nekog vremena Ene je ugledala u bašti žabu krastaču koja joj trči u susret, i to na dve noge, i pritom se dere na nju, govoreći joj skarednosti, ali kad je pozvala u pomoć, žaba je nestala. Potom je jedna od služavki pala u bolesničku posetlju iz koje se nije dizala sledećih pola godine. Ene i njen muž behu prinuđeni da unajme još jednu služavku samo da brine o njoj.

 

Deca su postala sve nemirnija i obesnija, drala su se i plakala, sve vreme tvrdeći kako vide nekog strašnog čiku. Pastorak je jednog dana imao napad , tako snažan da je odskakivao od poda, što je za posmatrače izgledalo kao da lebdi. Niko od prisutnih nije mogao da ga primiri kako bi ostao na podu. Epilepsija je još uvek bila nepoznanica u većini aspekata u to vreme. Prema rečima njegovih hranitelja, Satana je došao u obličju ptice, i tokom napada je sve vreme lupao kljunom o prozorsko okno kako bi ušao unutra i oteo im štićenika. Nije mu pošlo za rukom.

 

Prema kasnijim saznanjima, ukućani su imali prilke da vide niz priviđenja koja su krila samog Đavola. Jednom prilkom je to bio ugledni sveštenik, drugom trgovac, a neretko su ga viđali u obličju psa ili svinje. Satana se toliko drznao, da je jednom uzeo obličje same godpodarice kuće, Ene, samo da bi kinjio njenu staru majku, vulgarno ismevajući njenu starost. Tom prilikom joj je izazvao takođe i napad grčeva u stomaku, pa je staramajka jedva ostala živa. Da li ima potrebe reći da bi se Filipo Botaci (bavio se fenomenom materijalizacije) i Virdžinija Satir (poznato po porodičnim psihoanalitičkim seansama), „radovali" ovoj teško disfunkcionalnoj porodici.

 

No, „stradanja" porodice Bardskers su se nastavila. Prikaze životinja, nekih  u obličju majmuna, a nekih sa kokošjim nogama, su postali uobičajna pojava. Majmun je oduvek bio životinja greha, naročito za one koji ga nikad nisu ni videli uživo. Pas čuvar je noćima bio izložen napadima iz praćke „nevidljivog" čoveka, nakon čega je postao agresivan. Pacovi su vrveli po kući i behu agresivniji no inače, a ne zato što se nije previše čistilo.

 

Ljudi iz mesta su se bez prestanka molili za spas ove časne porodice, ali bez ikakvog učinka. Međutim, kada je i sam gazda Bardskers doživeo napad, u obličju „nečeg teškog kao tuč" što ga je oborilo na zemlju, kap je prelila punu čašu (istu onu čašu iz birtije, koja je i dovela do ovog „napada"). Pokrenuo se proces upiranja prsta u krivce koji će potrajati sve do smrti ovog trgovca. Nakon njegovog pogreba, udova Bardskers je rekla da su priviđenja naglo prestala, ali tada je za „vinovnike" već bilo kasno.

 

 U jesen 1612. gazdi Bardskersu je bilo dosta ujdurme sa Đavolom, te je optužio svoju daljnju rođaku i komšinicu Johene Toumes, kao i još tri žene za veštičarstvo. Joheni je pripala i glavna krivica, verovatno iz razloga što su ona i Ene Bardskers već bile u zavadi od ranije. Par meseci  pre toga, Ene je verbalno napala komšinicu, nazivajućiji je onom uobičajnom rečju kojom se žene goste kad krenu jedna protiv druge. Johenin muž je presavio tabak i tužio Hensa Bardskersa, jer muž je odgovoran za ponašanje svoje supruge. Ne zna se šta je tačno bio uzrok Eninog napada. Slučaj je došao pred sud, ali na kraju se ništa nije desilo.

 

Ovog puta prilkom zasedanja suda gde je Johena bila u žiži optužbe, građani su svedočili kako ih je dugogodišnja razmena reči sa Johenom koštala nesrećom koja ih je pratila u stopu. Nakon nekoliko zasedanja, Johene je priznala da je imala odnos sa Satanom i pritom "razotkrila" još četiri žene, za koje je tvrdila da su jednom prilikom namazale mostić, na kom je čekala Đavola, mašću, pa se okliznula i upala u reku. To su izvele u cilju da je preduprede i prve stupe u kontakt sa Đavolom, kako bi mogle da opštie sa njim na Valpurgijsku noć (30. april-1.maj). Johena je spaljena je dan posle priznanja. Od preostale tri žene koje je trgovac Bardskers optužio zajedno sa njom, dve su takođe spaljene, dok je treća bila dovoljno prisebna da pobegne iz grada. Ali jedan od razloga zašto ovaj slučaj privlači istoričare progona veštica, tek sledi.

 

Jedna od veštica koje je prokazao sam gazda Bardskers, bila je i hroma sluškinja Johene Toumas, Kirsten Laurisdeda, koju su njena bivša gospodarica i gospodaričina prijateljica Maren Ringsbjer, nagovorile da urinira u krstionicu mesne crkve. Rekle su joj da će Maren izlečiti njene bolesne noge, ukoliko Kirsten to uradi. Ova priča se smatra centralnom u ovim sudskim procesima i kasnije je poslužila kao dobar primer o šarlatanstvu/lakovernosti, koji su koristile progresivne snage u Engleskoj zarad ublaživanja zakona o veštičarstvu, što se i desilo 1734.

 

Kirsten Laurisdeda je zbog skrnavljenja krstionice, a ne veštičarstva, spaljena dan posle svoje bivše gospodarice , a dan pre svoje nesuđene dobročiniteljke. U međuvremenu, Ene, jedna od služavki Ene i Hensa Bardskersa, u strahu da i slučajno i nju ne optuže, a i usput da skrene pažnju sa glasina o njenom noćnom druženju sa štalskim momcima, optužuje svoju najbolju drugaricu i drugu služavku sa imanja, Johene, da je u nju ušao sam Đavo. Razlog za sumnju je navodno bio Johenin stomak koji je otekao kao da je trudna, mada nije imala muža(tj. nije imala seksualne odnose za koje je moglo da se zna, uključujući i vanbračne).

 

Ecce Lamia!
Ecce Lamia!

 

 

 

 

 

 Prema Eninim rečima, Johene je je takođe urinirala u krstionicu i tim gestom stekla pravo  da opšti sa Đavolom i tako rodi njegovog potomka. Ovo je verovatno najoriginalnije izvedena glupost, kao argument optužbe, u istoriji progona veštica. Same sudije su tvrdile, da o takvom užasu nema spomena ni u Bibliji veštičarstva-Malj za veštice. Optužena gospođica se povela za plimom i uprla prst u lokalnu babicu Eniku, sa rečima da joj je prodala pogrešne trave za umirenje stomaka, jer je Johene bolovala od nadutosti stomaka i gasova. Enika se spremno dočekala i nonšalantno optužila svoje najčešće mušterije, jedno sedam žena. Džaba su se obe trudile i od njih je ostao samo prah. Kao i od mušterija.

 

Ovo je bio jedan od najdužih sudskih procesa protiv veštičarstva u Skandinaviji, no akcenat nije bio u potpunosti na samom odnosu sa Đavolom već se pozabavio i problemom skrnavljenja crkvene imovine/vandalizmom. Ali šta se desilo sa samom krstionicom?

 

Kada je postalo jasno da je krstionica oskrnavljena, vernici su je oštetili i izbacili iz crkve. Crkva je dobila novu koji se koristi i dan danas. Niko nije znao dugo vremena šta se desilo sa starom krstionicom, sve dok se jednog dana sredinom devetnaestog veka nije iznenada pojavila zakopana pokraj puta na kom su bili radovi. Katolička crkva kojoj je krstionica pripadala, pošto je poticala iz srednjeg veka, je dobila obaveštenje da može da preuzme krstionicu kad god želi. Međutim, reputacija koja je pratila krstionicu, navela je lokalnog katoličkog sveštenika da bazen, deo krstionice koji je pronađen, iskoristi kao žardinjeru u crkvenom vrtu.

 

 Ali par godina kasnije tokom prolaska nemačkih vojnika, za vreme okupacije tog dela Danske u drugoj polovini 19. veka, neko je opljačkao crkvu i ukrao bazen (?). Početkom dvadesetog veka pronađen je stalak krstionice zakopon ispod poda u glavnoj, luteranskoj, crkvi. Ali glavni deo je nestao. Pred sam prvi svetski rat, jedan antikvar iz Kejea je u Hamburgu slučajno video i prepoznao žardinjeru iz vrta prekoputa njegove kuće. Naravno, "žardinjera" je kupljena i vraćena u rodni grad, bez obzira na svoju neslavnu istoriju. Konačno posle drugog svetskog rata mesni muzej je uzeo stvar u svoje ruke i spojivši bazen krstionice sa stalkom, postavio ovaj deo, ne baš slavne, istorije iza vitrine. Prema rečima upravnika muzeja, krstionica tu stoji kao primer ljudske gluposti. Prošle i sadašnje.

 

 

 

 

 

 

Atačmenti



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

marco_de.manccini marco_de.manccini 22:36 24.09.2008

negde sam chuo

ljudski um je ogranichen, ali ljudska glupost nije.
ulven ulven 22:48 24.09.2008

Re: negde sam chuo

pa i glupost je proizvod istog
marco_de.manccini marco_de.manccini 23:06 24.09.2008

Re: negde sam chuo

mozhe i tako da se tumachi.

ali ja imam razlichitu definiciju shta znachi proizvesti neshto umom.
ulven ulven 23:18 24.09.2008

Re: negde sam chuo

Bice da ti mislis na onih 90 posto sto se ne koristi, koliko ja vidim ovih aktivnih 10 (ili koliko je vec postotaka naveo Poltikin Smorovnik), je vrlo zivo u pravljenju " zabave miliona".
NNN NNN 02:14 25.09.2008

Re: negde sam chuo

Samo dve stvari su beskonačne: svemir i ljudska glupost!
Za svemir nisam baš siguran.
Bivši Marićev zet Albert
ulven ulven 02:20 25.09.2008

Re: negde sam chuo

Za svemir nisam baš siguran.



O to ti verujem.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana