Postansko sanduče...ta čarobna kutija koja je sastavni deo svake zgrade, kuće pa i poslovnog objekta, na kojoj je upisano ime vlasnika, koliko do juče bila je naša glavna veza sa svetom.
O, kada bi ti stari dobri sandučići umeli da pričaju!
Koliko su ljubavnih pisama, koliko ljubavnih izjava, pa i suza krili u svojim tamnim odajama, sve dok ih naša uzdrhtala ruka nije sa zebnjom otključala, vadeći bele, plave ili crvene koverte, u kojima je uvek bilo pregršt reči, najimtimnijih osećanja, sreće i bola, ubačenih listića, presovanog cveća....ili otisaka od tek nakarminisanih usana. Letela su pisma tamo-amo, pa i čestitke za Novu godinu, Božić, a bogami i za 29.novembar. 1.maj, a poneko i za Dan mladosti.....Ipak najviše toga je, čini mi se, bilo oko godišnjih odmora ili tek nakon njih...Mnogi su tako skupljali razglednice i čestitke, pravili čitave kolekcije sa svih kontinenata, pored već tradicionalnog skupljanja salveta, sličica (fudbalera, glumaca i glumica...).....
Da ne govorim o bezbroj pisama koja smo dobijali u vreme prvih (drugih, trećih...) ljubavi, koja je svako, manje – više, po njihovom okončanju uvezivao plavom ili crvenom vrpcom i uredno ih odlagao u stari kofer u podrumu ili potkrovlju, kako ih ne bi pronašao-la, sledeća ljubav...
Koliko je samo ponekad bilo ne-strpljenja u čekanju poštara ispred zgrade-kuće, sa pitanjem:“Ima li danas nešto za mene...?“
I danas ti isti poštanski sandučići postoje....Čak su i lepši nego što su bili.Ima ih u raznim bojama i oblicima, različitog dizajna. Nekadašnje univerzalne ključiće kojima ste mogli da otvorite i komšijsko sanduče (eh, kakvo poverenje je to bilo!), zamenile su moderne bravice, šifre ili šta god već.
Ipak retko ko od nas se danas raduje otvaranju sandučeta.Uglavnom se u njemu nalazi bezbroj različitih računa, sa dugovanjima ili opomenama pred isključenje. Unutrašnjost sandučeta se zašareni tek kad krene neka kampanja, politička ili kakva marketinška, kada većina, uglavnom ne pogledavši, izruči sav teret na hodnik, a u najboljem slučaju ponese sve to do prve korpe za otpatke....
Nisam ni ja izuzetak....Račun za ovo, opomena za ono...cifre, dugovanja, saldo...
Al eto juče otvorih sanduče, kad ono RAZGLEDNICA....Egipat, piramide, kamile...pesak! Znao sam da je Lula (neće se ljutiti što je spominjem!). Ona je sticajem raznih okolnosti u prilici da putuje svetom. Sa svake destinacije pošalje mi po razglednicu. Naravno da me taj znak pažnje, pre svega, uvek obraduje...ali nekako primećujem da su ne samo oblik i dimenzije, nego i sam dizajn već godinama nepromenjeni...Nekako se ima utisak da su te razglednice odstampane pre 20-tak godina, u neograničenom tiražu, pa se još uvek „troše“.Ili se varam, ne znam, u svakom slučaju mi je draže kad vidim Lulinu razglednicu, nego sve drugo već pomenuto..Ona je ostala jedna od retkih, koja mi se javlja i na taj način...Ostalo je sve mail....sa letovanja, sa zimovanja, čestitke......
Možda ni Vi niste dobili poodavno neku razglednicu...Možda neko čeka da mu se javite....
PS: Iza ovih umiljatih ljubimaca krije se poštansko sanduče...Poštar me stalno psuje što je sanduče iza kapije, ne znam zbog čega? Valjda zbog računa?
Nisam za vikend pri kompjuteru pa možete ćaskati do mile volje! A mogli bi baš i da pošaljete neku lepu razglednicu.