Vratim se u stan. Zaključavam vrata.
Ti me pitaš-'Je l' pada kiša napolju?',a ja ne znam...vidim,mokar sam,osećam se kao da jesam pokisao,kao da danima kisnem,kao da me svaki put kada izadjem,napolju sačeka ili vlažan asfalt,ili blato. A svejedno ti odgovorim-'Ne znam...',jer znam da bi te ubilo ono što sam zapravo hteo da ti odgovorim.
'Za mene uvek pada kiša.'
Ne znam gde si sada. Gde sam ja sada? 'Eleanor Rigby'
Odjednom nema nikoga,i nalazim se na nekoj dodeli književnih nagrada...pobednik nisam ja,iako sam se uzdao u to,na tome gradio buduće planove. 'Nisam bio čak ni treći!'
Onda se okrenem,izadjem iz stana,i zapitam se kako je dodjavola to moguće,sećam se da sam ga prethodno zaključao...
I probudim se srećan,nasmejan,utešen...sam. Pomislim da i dalje ne umem lucidno da sanjam. A sanjao bih tebe,pod zvezdama,da mogu.