Dobro je napustiti život kad sve imaš, kad si srećan materijalno i duhovno, i ništa ti nije potrebno (Plutarh - Πλούταρχος)
Opet nova žrtva, i opet je sudska medicina došla do zaključka da je reč o ludaku! Jer ti doktori nikako ne mogu da pretpostave da je čovek u stanju da se i pri zdravom razumu odluči na samoubistvo... Tu je uzrok realizam, a ne ludilo (F. M. Dostojevski - Ф. М. Достое́вский)
Jukio Mišima je završio svoj život po uzoru grčkih klasika: umro je kao slobodan čovek, a to znači na način i u vreme kako je on lično to hteo. Naime, smrt nije došla njemu, on joj je svesno (čak i rado) pošao u susret, onda kada je bio u punoj fizičkoj i stvaralačkoj snazi, u svojoj 45. godini.
Makoliko to nekima može izgledati kontradiktorno, Mišima je duboko verovao u život, i zato je bio spreman da ga se odrekne, shodno tzv. teoriji svesnog žrtvovanja; naime, on kao da je znao za reči Oldosa Hakslija (Aldous Huxley): «Ko bi da spase svoj život, mora ga izgubiti; to je, zaista verovanje u život; njegova vera je toliko jaka da je spreman da izgubi život, u uverenju da će steći nov i bolji».
Mišima je od onih jakih ljudi koji do kraja ostaju odani svojoj - jakoj ideji, a ideja samoubistva se sigurno može takvom okarakterisati. Jer, ona je svakako proizvod snažne volje. S tim u vezi, u pravu je Artur Šopenhauer (Arthur Schopenhauer) kada kaže da je samoubistvo daleko od toga da bude negacija volje, ono je pre izraz snažne afirmacije volje. Takav je slučaj Mišimin. Naime, on je još rano u svom životu saznao da onaj ko nema razloga da umre, nema razloga - ni da živi. Drugim rečima, čovek ne živi istinski sve dok mu ne postane potpuno nevažno da li će živeti ili umreti.Tek kada je spreman da izgubi sopstveni život - tada ga istinski živi.
Za neke ljude postoje stvari koje su neizbežne, od kojih se ne mogu sakriti, pesnički rečeno, «ni na vrhu najviše planine, ni na dnu najdubljeg mora» - a za Mišimu je to bilo samoubistvo.
Da li je Mišimino samubistvo bilo čudan i neobjašnjiv ćef? Mislim da nije. Ja sam pre sklon da verujem da se njegovo samoubistvo može videti kao ostvarena umetnost. Čini mi se da je njegov slučaj tipičan primer onoga što je Alber Kami (Albert Camus) imao u vidu kada je rekao: «Samoubistvo se priprema u tišini srca, kao veliko umetničko delo». Mišima je upravo tako postupio, svoju smrt pripremao je studiozno, u potaji, radeći taj posao pažljivo i precizno, kao kakva usedelica, jer je porodicu bio potpuno isključio iz toga. On se, dakle, istinski trudio da svoj odlazak iz života pripremi kao veliko umetničko delo, ma šta to moglo da znači. Činilo mu se da mu je, posle svega što je postigao u životu, preostajalo još samo to grandiozno delo - samovoljna smrt. Kao da je osećao da onaj ko se istinski opredeli da živi umetnički život, treba da doživi i umetničku smrt, makoliko to bila l'art macabre, kako bi bio zaista kompletan umetnik.
Verujem da je trenutak vršenja samoubistva (Japanci koriste dva izraza: sepuku i hara-kiri) bio najuzvišeniji trenutak njegovog kompleksnog bića - tada je bio najbliži samom sebi. S druge strane, čovek je slobodan da razume ili ne razume Mišimino samoubistvo, kao što ne razume baš sva velika dela koja dolaze od velikih ljudi (a kaže se da neretko čovek velikog uma biva pomalo i - šizofrenik).
Ceo Mišimin život, svojevrsna povesnica muškosti, istkan romantičnim zanosima i jakom odlučnošću, tekao je ka savršenoj smrti, smrti koju je njegov um prihvatio i vodio prema njenom uspešnom izvršenju, shodno japanskoj tradiciji; naime, mnoge knjige o samurajima i bušidu (bušido, kao kodeks časti i ponašanja samuraja, zahteva da ‘Ratnik stalno ima na umu sliku sopstvene smrti i da se domogne prve prilike da umre'), kao i Hagakure ('Onaj koji je samuraj mora pre svega da konstantno ima na umu činjenicu da mora da umre'), poručuju jasno, uostalom, da nije tako teško umreti, odnosno ubiti se. Imponuje ta njegova strastvena želja da ide do kraja sebe samoga. Stoga čvrsto verujem da je on u taj poslednji korak ka smrti krenuo - sa nepoljuljanom odlučnošću i čak sa zadovoljstvom. Viva la muerte!
A opet, ubedjujem sebe da ne smemo sve u vezi sa Mišiminim samoubistvom previše shvatati razumom, već nekom vrstom paskalovske iracionalne intuicije, koja treba da nam pomogne da u Mišimi samome posebno otkrijemo ono «sveto», ono uzvišeno koje ga je vodilo napred, napred ka ništavilu. Makoliko se može shvatiti da se to uzvišeno graničilo sa - ludošću! U svakom slučaju, da parafraziram Svetlanu Velmar-Janković, shvatam da Mišiminom samoubistvu ne sme prilaziti onaj ko je nevin zbog neukosti, jer on mnogo razumeti neće.
Pokušavam da uprošćeno shvatim njegove poslednje časove. Osećajući jaku potrebu da ode sa ovoga sveta, on se već neko duže vreme nalazio na kapiji smrti (Atrium mortis). I onda je taj veliki dan došao. Nasmešio se sebi kada se ujutru probudio i veselo krenuo u kupatilo da se obrije. Dva puta se obrijao, jer je želeo da lepo izgleda. A još prethodne večeri, gledao je svoju divnu i stamenu suprugu Joko i razdraganu, prelepu dečicu u kući (kćerka Noriko ima 11, sin Ičiro 9 godina). Posetio je i svoju majku i dugo je posmatrao nežno, majku koju je do smrti mnogo voleo. Opraštao se od njih svih pojedinačno, u tišini, bez izgovorenih reči. Reči, čemu?
I kao što je španski slikar Goja (Francisco Goya), slikajući grozne scene ratnih zverstava, ispod jedne ispisao reči: No se puede saber porque (Ne može se znati zašto), tako se nikada neće, makoliko to mi pokušavali, potpuno shvatiti zašto je veliki Mišima uradio sa svojim izvanrednim krajem to što je uradio.
Ljudi koji su ga bolje poznavali kažu da se on četiri-pet godina municiozno pripremao za smrt. Naravno, radili su to i mnogi drugi umetnici-samoubice, neki kraće neki duže, neki veštije neki trapavije. Ali u Mišiminim pisanim tekstovima (ako ostavimo po strani «čitanje izmedju redova») to se nije moglo izravno naslutiti, jer oni, makoliko to čudno izgledalo, uglavnom govore o njegovom čvrstom opredeljenju za sam život. On nije unapred pisao o svojoj sahrani, kao što je, na primer, činila Marina Cvetajeva (Мари́на Ива́новна Цвета́ева), ruska pesnikinja-samoubica:
«Poći ću ulicama napuštene Moskve,
i poći ćete vi za mnom,
i mnogi će uz put zaostati;
i prvi grumen zemlje udariće u poklopac sanduka,
i najzad će biti dozvoljen egoistički, usamljeni san....
Oprosti, Gospode, umrloj gospodji Marini,
koja je propala od oholosti... «.
Ako je gospodja Marina Cvetajeva propala od oholosti, kako sama kaže, čini mi se da je umnogome takav slučaj i sa gospodinom Jukijom Mišimom. Pada mi na pamet da je F. M. Dostojevski negde zapisao «da uzrok samoubilačkog greha leži u gordosti, te da spas od demona samoubistva može biti samo jedan - pobeda nad gordošću». Ali to je za one koji hoće da budu spaseni, u koje Mišima nije spadao!
Kod njega je, kao što je poznato, uvek postojala neka fiksacija koju obično poseduju inteligentne i po mnogo čemu drukčije osobe; u početku to je lepota (zar se ne kaže da «imati razvijen smisao za lepo znači biti nesrećan»?), kako u opštem smislu tako i u specifičnom - kroz muškost; a zatim, stalno i do kraja, to je - smrt. Muška smrt! Naravno, neizbežni eros je sve vreme bio itekako prisutan, kao medjusastojak, čak bi se moglo reći kao nuzproizvod traganja za smrću, jer se kaže da lepota proizvodi eros, a eros vodi - tanatosu (smrti), pošto preveliko uživanje u lepoti (kao i u erosu) nije moguće za dugo; uostalom, smrt u takvim situacijama zato i postoji - da izvrši potrebno okončanje.
Uostalom, i njegovo preobilje u pisanju (i u stvaranju uopšte) moralo je za posledicu imati rano okončanje, jer on nije mogao toliko izgarati i dozvoliti sebi da živi vek od, recimo, 85. ili 90. godina. To je verovatno jedan od razloga zašto je otišao u 45. godini.
Neko mi je nedavno ispričao za jedan običaj u staroj Srbiji - da se nad poginulim ratnikom ne plače. Tako meni, dok ovo pišem, ne može nijedna suza iz oka da kane nad umrlim Mišimom. Jer, on je umro kao čovek koji je sebe video kao stalnog ratnika-samuraja u poratnom Japanu, koji hrabro gine kada vidi da ne može više da utiče na ljude i stvari oko sebe, kao ni da dalje uskladjuje svoja htenja i mogućnosti. Ujedno, baš tim činom pravi poslednji upečatljiv i nezaboravan utisak. Ko ne može da shvati, neka ne shvata.
Evo nekih konsideracija za bolje sagledavanje slike opšte situacije koja je vodila samookončanju Mišiminom:
U njegovoj porodici nije bilo duševnih bolesnika, alkoholičara, narkomana niti bilo kog oblika defektnog ponašanja; dakle, on nije vukao poreklo iz nefunkcionalne i razorene porodice, odnosno iz porodice gde je već bilo samoubica. Kod njega nemamo slučaj spora izmedju čoveka umornog od nesreća i njegove sopstvene duše. Nema ni zasićenosti životom (taedium vitae). On je bio daleko od toga da bude čovek čije su telo rastrzali bolesni živci, a još manje da u smrti vidi izlaz iz nekakve naizgled bezizlazne situacije, kao čovek koji je u kladionici prokockao celu svoju imovinu pa pao u dubok očaj, ili neko ko iznenadno otkrije da je neizlečivo bolestan. Za njega, dakle, samoubistvo nikako nije «dostojan izlaz iz nedostojne situacije». On nije bio ni, kako bi to rekao F. M. Dostojevski, agnec koje je suviše nemoćno da se suprostavi svojim mučiteljima. A nije njegovo samoubistvo bilo ni jedno od tzv. apsurdnih samoubistava, kao slučaj Kirilova u «Zlim dusima», koji je tražio «potpunu istinu po pitanju da li ima smisla živeti u ovakvom svetu kakav objektivno postoji, koji zapravo život čini besmislenim», kako se to obično tumači. Bio je i daleko od toga da bude sumoran, nedruževan i nesrećan čovek, kakvim se često zamišljaju samoubice. On nije bio ni od onih ljudi, kakvih naročito ima medju mladjima, koji vrše samoubistvo kada osete da u njihovim životima nema krupnih i važnih dogadjanja. U Mišiminom životu bilo je i krupnih i važnih dogadjaja, pa ipak, a možda baš zato, rešio je da se ubije. Još manje je u njemu reagovao «čovek koji se obesio za - inat selu». Kada se veoma približio dan u kome će izvršiti samoubistvo, nije pokazivao nervnu napetost koja ruši zdravlje, donosi nesanicu, stalni umor. On je suvereno vladao sobom, znao je šta radi. Vodio je normalan porodičan život, a istovremeno se družio, samo za svoju dušu, sa lepuškastim Moritom, kadetom iz «Društva štita», s kojim će poći u smrt (mladjani Morita je trebalo da ima izuzetnu čast da Mišimi sabljom odrubi glavu nakon što on izvrši rasporivanje stomaka, pa zatim da sam sebe ubije); nešto kasnije, povremeno se vidja i sa još trojicom «svojih kadeta», koji će imati čast da prisustvuju njegovom zadnjem, spektakularnom činu.
Da li je Mišimu možda mučio nekakav sotona? Svakako da jeste, premda sotona manje-više muči i druge velike ljude, pa se oni uglavnom ne ubijaju. Njegov sotona je, ipak, bio drukčiji; borba Mišimina sa njim je teža nego što je to slučaj kod većine drugih. Bio je daleko i od slabašnog Šopena (Chopin), tog genijalnog muzičara koga je voleo i rado slušao, za koga su priča «da je umirao celog života». Just the opposite, Mišima je jaka ličnost i uživao je svaki trenutak svog življenja da bi onda neočekivano, a opet očekivano, dokrajčio svoj život u visokom stilu.
A spreman sam da verujem da nisu (bar ne potpuno) u pravu ni oni koji uopšteno objašnjavaju Mišimino samoubistvo kao egzibicionističku i političku manifestaciju.
Priča se da se Mišimin zemljak i kolega po profesiji Rjunosuke Akutogava (Ryunosuke Akutogawa) čitavog svog života plašio dveju stvari - ludila (pošto je njegova majka bila duševni bolesnik) i stvaralačke nemoći. Mišima nije bio u takvoj situaciji, daleko od toga da se plašio ludila, premda je ova druga mogućnost (dolazak stvaralačke nemoći) diskutabilna. Ipak, ja sam na strani onih koji veruju da se za njega, velikog književnog stvaraoca, ne može reći da ga je bio uhvatio strah od «stvaralačke iscprljenosti», da je, kao neki drugi umetnici u istoriji, «prestao da stvara i umro onda kada kreativni izraz više nije nalazio svoj put;jednostavno se - ugasio». Nasuprot, Mišima se ubija kada je u usponu književne snage, i radi «kao mašina». (Naravno, ako bismo hteli da filozofiramo malo na tu temu, mogli bismo reći da svaki pravi stvaralac nailazi na granice, i to na granice svog rodjenoga metoda. Preći ih - ne može. Zapravo, ako pokuša da ih predje preti mu - ludilo. Otuda veliki strah u njemu. Da li je tog straha bilo u Mišimi? Teško je to proceniti, ali ako ga je u manjoj meri i bilo, siguran sam da on nije pošao u smrt - samo zbog toga). A kada sam već pomenuo Akutagavu, za razliku od njega koji je pribegao «ženskom» načinu odlaženja iz života (uzimanje smrtonosne doze veronala), Mišima je ludački bio opsednut najmuškijim, kako on veruje, načinom odlaženja: da raspori mačem svoj stomak i sebi prospe utrobu, da bi mu potom, neko njemu blizak, sabljom muževno odrubio glavu.
Da ponovim da se Mišimina hrabrost da se ubije nije rodila ni iz očajanja, koje je umnogome svojstveno ljudima koji su propali u životu; njegova hrabrost je došla iz jake volje, a to su dve različite stvari; da čovek padne u očajanje, nije potreban nikakav poseban napor, a da ima jaku volju, mnogo mora da radi sa samim sobom, jer je to težak posao.
Dragocenu misao o samoubistvu Mišima je počeo nositi sa sobom veoma rano i nje više nije bilo moguće da je se oslobodi. Čak i da su se dogodile promene koje je on priželjkivao i tražio na nivou japanskog društva, on bi se opet ubio, jer je deep inside znao da mora - da se ubije. Izgleda da je on bio od onih retkih ljudi na koje bliskost smrti deluje oplemenjujuće.
Mišima se nije pitao da li ima smisla životu oduzimati svaki smisao, praviti ga uzaludnim, nepotrebnim. On je zapravo smatrao besmislenim da čovek svoj život prvo učini uzaludnim i nepotrebnim pa da se tek onda, kao gubitnik, ubije. Čemu onda? Nasuprot tome, čovek treba da se ubije onda kada učini sve da njegov život postane egzemplarno umetničko delo, kako na duhovnom tako i na telesnom planu. Kada je najkreativniji i najzdraviji. Jer, on je svoj sveukupni život učinio toliko bogatim i punim da je pred tom punoćom shvatio da ništavilo smrti ništa ne znači.
On zna i da kriminalci, kao i nevaljali i ništavni ljudi, ne dižu ruke na sebe.
Iako je Mišima imao urodjeni smisao za teatralnost, ne mogu da poverujem ni da se u njegovom slučaju radilo o onome što Alberto Moravija, u svom delu «1934», naziva «ubijanjem iz estetskih razloga, a ne iz očajanja», s tim što se pod estetskim razlozima, kako ja razumem, prvenstveno podrazumeva teatralnost onoga ko hoće da odglumi odredjenu ulogu do kraja. Mišima zna da svaka akcija ima svoj razlog i cilj. On zna šta radi, a ostalom svetu ostavlja da ga razume kako mu je volja, pa i da ga (eventualno) pogrešno shvati.
Na kraju, Mišimino samoubistvo je daleko i od toga da bude ono što je Andre Žid (Gide) video kao «bezrazložni čin» (l‘acte gratuit), jer je u njegovom slučaju to baš obrnuto: čin s razlogom. Velikim razlogom.
Pa zašto se onda Jukio Mišima ubio?
Dok ovo pišem slušam jednu staru pesmicu američke rok-grupe «Velvets», sa rečima: "He was really saying something". To me tera da pomislim da je Mišima «stvarno hteo nešto da kaže» sa svojim izvanrednim krajem. Sigurno je u pitanju bilo nešto više od objašnjenja koje ponekad čujemo da je Mišima izvršio samoubistvo kao svoj omaž (hommage) samurajskom kodeksu, sa kojim se toliko bavio.
Da li je njegova životna tuga, koja će kulminirati samoubistvom, izazvana nemogućnošću da imaginarni život učini stvarnim? Ne verujem. Mišima je svestan da se ljudsko savršenstvo sreće samo u poeziji, koja se ne može dovoditi u vezu sa mogućnostima stvarnog života.
Drago mi što vidim da on nije od onih ljudi koje duboko zbunjuje neka mala protivurečnost u njihovim sopstvenim životima, a čini mi se i da nije ni od ljudi kojima je lična sreća milija od svega na svetu. Stoga žele da žive po svaku cenu.
Ta njegova hrabrost bila je potpuno dorasla njegovom delovanju, jer on nije ni za trenutak oklevao kada je krenuo da se ubije na izuzetno tragičan način; pritom moramo biti svesni (uz poneko ponavljanje) da sva samoubistva nisu ista; naime, nije isto progutati pregršt tableta za spavanje pa otići u krevet sa željom da zaspiš i da se više ne probudiš i surovo rasecanje svog abdomena mačem oštrim kao brijač, uz naručivanje da ti neko najbliži potom odrubi glavu sabljom, sa jednim jedinim udarcem.
Sam Mišima je jednom rekao: «Ako tako visoko procenjujemo dignitet života, kako možemo da ne vrednujemo isto tako visoko dignitet smrti? Nijedna smrt nije uzaludna». Dakle, smrt je dostojanstvena u meri koliko je to i sam život.
U svetlu ove izjave, a i šire, naravno, mnogi (uključujući i mene) nastoje da se pozabave Mišiminim krajem, lepotom i tragičnošću tog dogadjaja, ako u dobrovoljnoj smrti uopšte može biti tragike. A lepote i uzvišenosti svakako ima. Naime, ubedjen da je smrt važan čin u životu, Mišima je s pravom smatrao da ona mora imati lep oblik.
Ali za to što je njemu bilo lepo mnoge druge samoubice, makoliko težile lepoti, naprosto ne bi imale snage. Jer Mišima je bio do ludosti hrabar. Kako bi rekli Englezi: «He had balls to disembowel himself». Imao je, dakle, petlju da raspori samog sebe.
I još nešto. Odavno već shvatam da me privlači Mišimina naglašena posvećenost njemu samome. Kroz Mišimu ne samo da volim ljude koji znaju ko su, i znaju kako da žive, već volim i one koji znaju - i da se ubiju, jer su to jedni isti ljudi. Samo oni koji umeju istinski da žive umeju i da se ubiju; drugim rečima, oni koji ne znaju šta je pravi život užasno se boje smrti - jadne im duše! Stoga, ponovo kažem, da imam utisak da je Mišima baš u trenutku izvršenja samoubistva bio najbliži sebi samom. A to je veliko ovozemaljsko dostignuće jednog čoveka, ma kako se to moglo tumačiti.
Na kraju, evo kako je vrsna spisateljica Margerita Jursenar (Marguerite Yourcenar), u svom eseju «Mišima ili vizija praznine», opisala dan u kome je Mišima izvršio samoubistvo:
«Sve je posve spremno. Sepuku će biti 25. novembra 1970. godine, dan za koji je izdavaču obećana završna knjiga tetralogije. Ma koliko bio ponet akcijom, Mišima i dalje reguliše svoj život svojim obavezama pisca; hvali se da nikada nije propustio da rukopis preda fiksiranog datuma. Sve je predvidjeno, čak, znak vrhunske kurtoazije prema pomoćnicima, ili vrhunske želje da telu do kraja sačuva njegov dignitet, i tamponi vate koji će poslužiti za sprečavanje pražnjenja creva u toku trzaja agonije. Mišima je večerao 24. novembra u restoranu sa svoja četiri sledbenika, zatim se povlači kao i svake noći da radi, završava svoj rukopis ili mu dodaje poslednje retuše, potpisuje ga, stavlja ga u koverat koje će činovnik izdavača doći da preuzme u toku narednog jutra. Dolaskom dana, on se tušira, brije se natenane, oblači svoju uniformu ‘Društva štita' preko belih pamučnih gaćica i na golu kožu. Svakodnevni pokreti, ali koji poprimaju solemnitet onoga što se više neće ponavljati. Pre nego što napusti svoju radnu sobu, na stolu ostavlja komadić papira: ‘Ljudski život je kratak, ali ja bih hteo uvek da živim'. Rečenica je karakteristična za sva bića koja su dovoljno vatrena da bi bila i nezasita. Kad o tome dobro promislimo, ne postoji kontradikcija izmedju činjenice da je tih nekoliko reči napisano u zoru, i činjenice da će čovek koji ih je napisao biti mrtav pre kraja jutra.
Ostavlja svoj rukopis na uočljivom mestu na stolu predvorja. Četiri člana ‘Društva štita' čekaju ga u novom automobilu koji je Morita kupio; Mišima nosi svoju kožnu tašnu u kojoj se nalazi dragoceni mač iz XVII veka, jedan od najdražih mu predmeta; u tašni je i bodež. Usput prolaze pored škole u kojoj se u tom trenutku nalazi starije od dvoje piščeve dece, jedanaestogodišnja kćerka Noriko. ‘U ovom bi se trenutku u filmu čula sentimentalna muzika', šali se Mišima. Dokaz neosećajnosti? Možda obratno. Ponekad je lakše šaliti se na račun nečega što nam je pri srcu nego to uopšte i ne spominjati. Nesumnjivo se i smeje, onim kratkim i bučnim smehom koji mu se pripisuje, a koji je beleg onih koji se ne smeju celim srcem. A onda, petorica muškaraca pevaju.
Evo ih sada na mestu svog odredišta, u zgradi Ministarstva za nacionalnu odbranu. Taj čovek koji će za dva sata biti mrtav, i koji, u svakom slučaju ima nameru da to bude, ima, medjutim, jednu poslednju želju; da se obrati vojnicima, da u njihovom prisustvu napadne kobno stanje u koje je, po njemu, zemlja zapala. Zar taj pisac koji je konstatovao gubitak ukusa reči veruje da će reč imati veću snagu? On bez sumnje želi da uveća prilike iznošenja motiva svoje smrti, kako se ne bi pokušalo kasnije da se zakamufliraju ili poreknu. Dva pisma napisana novinarima koje je molio da se nadju na licu mesta u tom trenutku, ne navodeći im, uostalom, radi čega, pokazuju da se on bojao, s pravom, dakako, te vrste posmrtnog šminkanja. Možda isto tako, pošto je uspeo da nešto od svog žara prenese i na pripadnike ‘Društva štita', veruje u mogućnost da tako što postigne i u slučaju onih nekoliko stotinu vojnika tu smeštenih. Ali samo general vrhovni zapovednik može mu dati potrebnu dozvolu. Zakazan je sastanak, pod izgovorom da će doneti komandantu na divljenje lepi mač sa potpisom slavnog oružara. Mišima objašnjava prisustvo uniformisanih kadeta izvesnim grupnim skupom na koji treba da ide. Dok se general divi tananim obeležjima, gotovo neprimetnim, kojima je izrezbaren sjajni čelik, dvojica članova vežu mu ruke i noge za fotelju. Dva druga i sam Mišima žure da zaključaju ili blokiraju vrata. Zaverenici pregovaraju sa spoljnim svetom. Mišima zahteva zbor vojnika kojima će se obratiti sa balkona. General će biti ubijen ako se odbije. Smatra se pametnijim da se pristane, ali u toku pokušaja otpora, koji je došao prekasno, Mišima i Morita, koji su još uvek držali odškrinuta vrata, ranjavaju sedmoricu vojnika. Teroristički postupci, utoliko više omrznuti za nas jer smo ih prečesto gledali u upotrebi, pomalo svuda, u toku deset godina koje nas dele od tog incidenta. Ali Mišimi je stalo da do kraja iskoristi svoju šansu.
Dole se postrojavaju jedinice, otprilike osam stotina ljudi nezadovoljnih što su otrgnuti iz svog rutinskog rada ili iz svoje dokolice zbog tog neočekivanog kulučenja. General strpljivo čeka. Mišima otvara prozorska vrata, izlazi na balkon, skače, kao dobar atleta, na balkonsko stubište: ‘Svedoci smo kako se Japan zaludjuje prosperitetom i sunovraćuje u duhovno ništavilo... Mi ćemo mu vratiti njegov lik i umreti čineći to. Je li moguće da vam je stalo samo do življenja, prihvatajući svet u kojem je duh mrtav? ... Vojska brani onaj isti sporazum (Japansko-američki sporazum, obnovljen godinu dana ranije) koji joj odriče pravo postojanja... 21. oktobra 1969. godine trebalo je da vojska preuzme vlast i da zahteva reviziju Ustava... Naše su fundamentalne vrednosti, kao Japanaca, u opasnosti.... Car nema više svoje pravo mesto u Japanu...'
Psovke, ružne reči penju se prema njemu. Poslednje fotografije ga prikazuju stisnute pesnice, otvorenih usta, sa onom ružnoćom svojstvenom čoveku koji se dere ili urla, što je igra fizionomije koja pre svega svedoči o beznadežnom naporu da bude saslušan, ali koja i nužno podseća na slike diktatora ili demagoga, s koga god kraja dolazili, koji su nam u poslednjih pola veka zagorčavali život. Jedan od zvukova modernog sveta uskoro se pridružuje uzvicima neodobravanja; helikopter koji behu pozvali, kruži iznad dvorišta, prekrivajući sve hukom svoje elise.
Drugim skokom, Mišima je opet na balkonu: otvara prozorska vrata u pratnji Morite koji je na razvijenoj zastavi nosio iste proteste i isti zahteve, seda na patos, metar udaljen od generala, i obavlja tačku po tačku, savršenom samokontrolom, pokrete koje beše izvodio u ulozi poručnika Takejame (iz njegove novele «Patriotizam»). Da li užasni bol beše onakav kakvim ga je predvidjao i kojem je pokušavao da se privikne dok je izigravao smrt? Beše tražio od Morite da ga ne prepusti predugo mukama. Mladić zamahuje sabljom, ali mu suze zamagljuju oči i ruke mu drhte. Uspeva da umirućem zada samo dve ili tri užasne posekotine po zatiljku i ramenima. ‘Daj!' Furu-Koga uzima spretno mač i jednim udarcem čini ono što treba. U medjuvremenu, Morita je takodje seo na tle, ali mu nedostaje snaga da bi sebi mogao zadati, uz pomoć bodeža koji je uzet iz Mišimine ruke, išta drugo do duboku ogrebotinu. Slučaj je predvidjen u samurajskom kodeksu: premladom ili prestarom samoubici, onom koji je preslab ili suviše van sebe da bi mogao kako valja obaviti posao, morala je biti smesta odrubljena glava. ‘Hajde!' Što Furu-Koga i uradi.
General se saginje koliko mu dozvoljavaju vezovi i tiho izgovara budističku molitvu Namu Amida Butsu! Taj general od koga nismo ništa očekivali ponaša se veoma prikladno pred stravičnom i nepredvidjenom dramom čiji je svedok. ‘Ne nastavljajte tu klanicu; nepotrebno je'. Trojica mladića odgovaraju uglas da su obećali da se neće ubiti. ‘Isplačite se do mile volje, ali se suzdržite kad se otvore vrata'. Donekle suv prekor, ali koji je više vredeo, pri takvim grcajima, od brutalne naredbe da ne plaču. ‘Prekrijte uljudno ta tela'. Mladići prekrivaju donji deo tela tunikom uniforme, i podižu, i dalje plačući, dve odsečene glave. I konačno, pitanje koje se podrazumeva od strane jednog zapovednika: ‘Zar ćete dopustiti da me moji potčinjeni vide ovako vezanog?' Odvezuju ga; otključavaju se ili deblokiraju vrata; trojica mladića ispružaju ruke za lisice koje policajci drže u pripravnosti; novinari nagrću u prostoriju u kojoj lebdi vonj na klanicu. Ostavimo ih da obavljaju svoj posao».
Eto, tako je bilo! Ili skoro tako. Ja bih samo još dodao nešto što mnogi drugi koji su opisivali Mišimine poslednje trenutke pominju, a Jursenarova ne pominje: to su Mišimine poslednje rezignirane reči «Nisu me čuli», koje izgovara usred zaglušne buke koju je stvarao lebdeći helikopter. Zažalio je, dakle, što ga vojnici nisu mogli dobro čuti dok im je govorio sa visokog balkona. Onda se vratio u prostoriju gde su bili ostali i pristupio samom činu vršenja sepukua.
A ovako Margerita Jursenar opisuje prve reakcije članova Mišimine porodice:
«Otac je čuo prve vesti, koje su javljale o potpaljivom govoru vojnicima, dok je slušao podnevnu radio-emisiju; njegova reakcija je bila tipičnom reakcijom porodica: ‘Kakve će mi samo nevolje ovo navući! Moraće se uputiti izvinjenje vlastima'... Supruga Joko čula je u dvanaest i dvadeset vest o smrti, u taksiju kojim se vozila na neki ručak. Upitana kasnije, ona će odgovoriti da je očekivala samoubistvo, ali pre za godinu ili dve dana. ('Joko nema mašte', rekao je jednog dana Mišima). Jedinu dirljivu reč izgovara majka, dok prima posetioce koji su došli da ukažu počast. 'Ne sažaljevajte ga. Prvi put u životu uradio je ono što je hteo da uradi'. Ona je nesumnjivo preterivala, ali i sam Mišima beše napisao u julu 1969. godine: 'Kad u mislima ponovo vidim dvadeset i pet poslednjih godina, njihova praznina me ispunjava nevericom. Jedva i da mogu reći da sam živeo'. Čak i u toku najeklatantnijeg i najpunijeg života ono što čovek zaista želi da učini retko se ostvaruje, i, iz dubina ili sa visina Praznine, ono što je bilo, i ono što nije bilo, podjednako liči na opsene ili na snove.
Postoji fotografija porodice kako sedi u jednom redu stolica, u toku ceremonije posmrtne komemoracije, koja je, uprkos gotovo potpunom neodobravanju sepukua, privukla hiljade ljudi. Izgleda da je taj nasilni čin duboko potresao ljude uklopljene u jedan svet koji im se činio bez problema. Uzeti ga za ozbiljno, značilo bi poricanje njihovog prilagodjavanja porazu i progresu modernizacije kao i prosperitetu koji ju je pratio. Bilo je bolje ne videti u tom postupku ništa drugo do herojsku i apsurdnu mešavinu književnosti, teatra, i potrebe potpirivanja pričanja o sebi. Otac Azusa, majka Šizue, žena Joko imali su bez sumnje, svako ponaosob, svoj sopstveni sud ili svoje interpretacije. Vidimo ih iz profila, majka nešto nagnute glave, sklopljenih ruku, u kojoj bol daje izvestan kiseo izgled; otac se isprsio, držeći se dobro, verovatno svestan da ga slikaju; Joko lepa i nedokučiva kao i uvek; i bliže nama, u istom redu, Kavabata, stari romanopisac koji je Nobelovu nagradu primio prethodne godine, učitelj i prijatelj pokojnikov. To ispijeno staračko lice vrhunske je finoće; na njemu se čita tuga kao kroz providno staklo. Godinu dana kasnije, Kavabata se ubio, bez herojskog rituala (zadovoljio se otvaranjem slavine za plin), a u toku godine čuli su ga kako priča da mu je Mišima dolazio u pohode».
Tako je otišao Jukio Mišima.
Evo jedne trivijalnosti: Mišimin slučaj uključen je u «Deset izvanrednih književnih samoubistava» od početaka svetske književnosti do danas, koja se mogu naći na Internetu (Ten extraordinary literary suicides: From bullets, to poison and even swords, over the years writers have taken their own lives in an atonishing number of ways).