-Čijas' ti mala?
-Mamina i tatina.
-A, odakle su ti mama i tata?
-Iz naše kuće, tamo kad krenete, a tamo su odande i baka i deka i stric Mirko i brat Srđan i stric Miša i strina Magdolna i Tanja i Aleksa....A moja Oma nije tu i ona kada dođe iz njene zemlje donese pun kofer čokolade....
-Ma, odakle su došli?
-Pa, s posla, a mi smo bili kod bake Jovanke pa smo ondak....
E, ovo smo ja i jedan moj ljubopitljivi - da nežna li izraza - komšija, koji je nakon drugog svetskog rata sa svojim ocem došao iz Srbije i ceo vek nije mogao da razume kako sada mi tu u ulici, i u Novom Sadu, eto, nismo svi naši već ima i njini'. Njini su svi koji nisu naši, a naši nisu svi koji su se u toj Vojvodini, jel, igrom gadnog viševekovnog slučaja, našli tu sa "nama" iz južne Srbije. I šta sad tu ovi "mađaraju", ovi "zapinju ništa ih ne razumem"....Eeee, muke pregoleme komšijine. Jel naši - mada ja ne znam kako da se tu smestim mirne savesti sa babom Nemicom i snajkom Mađaricom i sestričinama polunašim - polunjinim, činili su samo manji deo ulice, ostali su bili njini, razni njini. Moji, hvala svemu, nisu o tome uopšte razmišljali. A i kako bi? Tata moj dragi išao je peške u Sremske Karlovce da vidi svoju polu-njinu majku moju, a tašta mu se zvala Paula Miler. Moj deda Vlastimir, otac Bratislav, i stričevi Mirko i Miloš perfektno su mađarski pričali jer im je tek po koji drugar od naši' bio, ostali su bili: Kares, Matija, Zolika i Šanjika. A ker moj bio je internacionalac i zvao se Grizli. Nisu se spominjali ni partizani, ni četnici, spominjalo se pecanje i katranisanje čamca, opravka čardaka, branje kukuruza, sušenje šunki i kobasica, ocene u školi, bol u krstima prabake Evice i bol njen za Vilovom...Neprijatelje nismo odlučivali mi, ukućani, nismo imali merila ni znanja, to su činili tatini golubovi, stotinak visokoletača, koji bi se povremeno, iz samo njima poznatih razloga, da izvinete, olakšali na ponekog posetioca kroz onu budžu na krovu šte gleda na ulicu. Takođe, zabeleženo je i par napada moga Grizlija a jedno vreme čak i praseta, koje je svinja odbacila od sise, pa smo ga držali kao ljubimče i koje je isto imalo neke svoje nazore, nama potpuno nejasne i daleke. Nismo bili tuženi, jer su žrtve znale da nije na nacionalnoj osnovi.
Pored onog narečenog komšije, imali smo samo još jednog zbunjenog, mog prvog sa leve, čika Andraša. Mi njemu "dobar dan", on nama "jo napot", ceo život. A ako mi kažemo "jo napot", on ne kaže "dobar dan". Baš je zadrt čovek, ali meni nije smetao, kao ni onaj prvi, zato što su dva matora gunđala koja jednako gunđaju i svojim babama za pregorele gulaše i presušene čvarke. Ako ćemo pravo, mogli su i oni na nas da se ljute zbog onih golubova, pa nikada nisu, a da i ne govorimo o našem sadašnjem ljubimcu Kikiju, dogo argentino, naizgled najvećem čovekovom neprijatelju, a ustvari jedino pravom neprijatelju tetka Rozikinoj salati i božurima. Par puta smo se, eto, pokačili oko Kikija, par puta što naša mačka vrcka po njihovom krovu, pa onda žurka nastaje i na njihovom tavanu, par puta zbog glasne muzike i kola parkiranih pred njihovom kućom, ali Nikada mi na žurke nije zvao miliciju niti je pravio probleme zbog dece koja se, da se ne lažemo, šire ulicom ko naftna mrlja: stalno ih je isto i ostaju tu gde su, ali ih je nekako sve više i ispred njegovih prozora. Ne znam kako.
Danas kada idem negde sa burazerovim devojčicama imam potrebu da nešto kažem, objasnim im zašto tu na zidu kod autobuske stanice piše da bi Mađare trebalo ovo i ono..da ne ponavljam gadosti. Bilo je širom Vojvodine puno ružnih grafita, puno idiota, bolesnika, dokonih a velikih rodoljuba, ali je bilo i akcija pranja, farbanja, dizale se komšije da to učine zajedno, dolazili političari pa krečili. E sad, koliko ipak od tog ostane u njihovom oku i srcu, to ne znamo, samo oni znaju. Kao i "naši" tamo negde gde protiv njih pišu "njini".
Tako da nekad ne znam da li sam zbunjena ili besna. Ko je naš, a ko je njihov? Pa, nije meni naš neka budala koja mrzi svet oko sebe. Moji su moji, i kad su njini. Mogu da budu isti, a mogu da budu i različiti. Ako su isti, da su isti sa onima što im ne smetaju različiti, a ako su različiti, da budu različiti samo od onih kojima nisu svi isti. I raduje me što nas je, bar mi se tako čini, opet sve više istih. Ako nekome nije jasno, neka stane pod onu budžu za golubove, sad ću ja....