Češmir
1. februar
U Češmiru je vetar neuporedivo slabiji, a sija i sunce, pa nam se vreme čini gotovo prolećnim iako je svega sedam stepeni. Raskravljeni, obilazimo češmirski zamak i arheološki muzej. Brbljivi vodič, pravi Turčin i izgledom i po tome što se obraća isključivo Brajanu dok mene potpuno ignoriše, više je raspoložen da mog saputnika podučava turskom jeziku nego da nam ispriča nešto o češmirskoj istoriji. Srećom, tu su štampani vodiči a i objašnjenja uz muzejske eksponate veoma su iscrpna.
Dvadesetog Januara 2003. godine primetila sam neke bolove koje čak nisam mogla da povežem sa kontrakcijama. Trudnoća nije bila prva, a sve ono od prvog porođaja se brzo zaboravi (inače bi do drugih verovatno teško dolazilo). Ljudski mozak je čudo. Potisne svu bol, nadljudske napore i prateću neprijatnost. I još ponešto, pride.
Autor: Rodoljub Šabić
Osamnaestogodišnja M.M. je jako želela i sve što je bilo u njenoj moći učinila da bude primljena na Kriminalističko-policijsku akademiju. Prošla je selekciju pri oceni morfološkog statusa, zdravstvenog stanja i psiholoških sposobnosti, položila testove motoričkih sposobnosti, testove iz opšte informisanosti, srpskog jezika i književnosti. Saopšteno joj je da je sve položila, ali ipak nije rangirana. Da je bila rangirana, s obzirom da je na znanje i sposobnost prikupila 85,53 boda, bila bi deseta i studirala o budžetskom trošku. Ali, na rang-listi je nije bilo.
Ovih dana se još jedan časopis redovnom pretplatom uselio u moj dom.
Pored DOX-a časopisa o dokumentanrom filmu koji štapma EDN /European Documentary Network/ i National Geographic-a novi član moje biblioteke postao je i kvartalni časopis TFT /Teatar, Film, Televizija/ u izdanju Službenog glasnika.
Želeo sam da sa Vama podelim svoje zadovoljstvo što se na našem prostoru pojavio jedan ovakav časopis, jer zaista je malo
Oliver Frljić
Boris Dežulović
Vladika Grigorije
Woody
Negde oko deset sati sinoć, Žmu je viđen kako se šunja transverzalom frižider-balkon. Ukeban je na pola puta i, uprkos trudu da mi pomoću falsifikovane potvrde dokaže da je u dvanaestom mesecu blagoslovenog stanja, oduzeto mu je dvesta grama sira, sto pedeset tanko sečene šunke i kesa kifli. Dobivši ostav, vratio se u fotelju.
2. april je Svetski dan osoba sa autizmom.
Beogradsko Udruženje za pomoć osobama sa autizmom će organizovati manifestaciju na Trgu Nikole Pašića od 11h. Republičko udruženje i Ujednjene nacije u Srbiji će ga obeležiti koncertom Aleksandra Simića i njegovog ansambla Serafimi i specijalnim programom za decu sa autističnim spektrom u kom će učestvovati klovnovi doktori, mađioničari i balerine. Posle toga će premijerno biti prikazan dokumentarni film "Vilinska pesma" koji je nastao tokom snimanja sjajnog CD-a koji su napravili Ksenija i deca.
Nadam se da ćemo Aleksa i ja sutra uspeti da odemo na obe manifestacije i o tome kako je bilo ću vam pričati sutra.
Sad želim sa vama da podelim sjajan video sa TED konferencije, "Svetu su potrebne sve vrste umova", na kojoj je govorila Temple Grandin.
Temple sam upoznala kada je Aleksa imao tri ili četiri godine, ne sećam se više tačno, jer taj period između njegove treće i šeste godine mi je ostao u sećanju kao neki vakum u kojem smena dana i godisnjih doba nije značila ništa. Tada m je prijateljica dala dve knjige koje su mi mnogo pomogle i približile svet moga sina. (Mina, hvala ti! :))
O jednoj sam već pisala ovde na blogu i zove se "Niko nigde", čiji je autor Donna Wiliams, a druga je bila
"Mišljenje u slikama" Temple Grandin.
Ono što je zajedničko za obe je da su ih napisale osobe sa autizmom.
Uz sve muke tranzicije, (ne)transparentnost, kapitalizacije, otuđavanja, osiromašenja i inih problema ovog našeg novog doba koje ja nekad merim brojem cipela koje imam a nadmašuje broj svih cipela koje su moje babe nosile za života, a nekad zagađenjem vazduha - kako mi se navrne, da prostite, neke priče na ovom blogu pričamo učestalije, no druge.
(Alal mi vera na ovoj kratkoj rečenici! :) )
Problemi pasa lutalica i problemi odnosa prema osobama sa posebnim potrebama bi mogli da se, delimično, rešavaju na zajednički način. Obučiti pse da pomažu ljudima. Ništa novo, znam. Samo sam želela da se ova vest dalje čuje, pa koga zanima i ko u ovome pronađe interes:
Crno more
Kakvo je Crno more, je l' stvarno crno?, pita me moj prijatelj.
Jeste, crno je baš-baš. I da ga nikada nisi video uživo a da ti neko pokaže fotografije Jadranskog, Sredozemnog i Crnog mora, prva dva bi verovatno teško razlikovao ali oko potonjeg ne bi imao dileme.
Potražila sam na Interenetu odgovor na pitanje kako je Crno more dobilo taj naziv. I na Vikipedijinim
Više od 11 posto radne snage primalo je pomoć za nezaposlene. Svi su mislili da se nezaposlenost ne može otkloniti. A onda je jedan hrabar političar uveo reforme koje su potpuno reformisale tržište rada.
Možete pomisliti da pričam o Srbiji danas. Ne, to je Nemačka u 2003. godini. Zemlja koja i deset godina kasnije žanje koristi od hrabrih političkih reformi Gerharda Šredera: Nemačka danas ima rekordnu zaposlenosti i najmanju nezaposlenost mladih u Evropi. Uprkos ekonomskoj krizi koja trese ostali deo Evrope.
Šta su Nemci uradili?
To jest ponovo može da se putuje, juhu!!!
Hvala svim borcima protiv kovida, lekarima, fajzerima i modernama, vakcinisanima i kolegama koje su uredno nosile maske kad je trebalo da se nose i nisu se pravili pametni.
I ove godine je kao i predhodnih Novih Godina, po ko zna koji put, na domacim kanalima prikazivana "Zikina dinastija 1, 2, 3,...". Neko kaze "Dokle vise reprize" neko ih ignorise, a nekome se, kao meni, uvek dopadne. Skoro sam citala da su glumci koji su glumili Bobu i Mariju sada u nekim potpuno drugim poslovima i zivotima daleko od glumackog glamura.
Moram da priznam da svaki put sa istim odusevljenjem gledam decije nadmudrivanje dva matorca koji glume da se ne vole, ali su u svojoj biti suvise slicni da bi bilo tako. Svaki put iznova navijam za Bobu i Mariju i svaki put cekam kad ce Dara da zadene kukavicu u sesir.
U beloj koverti, uredno zapecacenoj univerzitetskim zigom, nosim svoje dve diplome, a u ruci beli stap. U svetu u kom zivim, ljudi cesto od mog stapa ne vide moje diplome. Ne krivim ih. Verovatno bih i ja, da sam na njihovom mestu, video sto i oni. Ja sam cenu moje percepcije danas, platio gubitkom vida juce.
Svestan sam da ja, kao pojedinac, ne mogu promeniti svet. Dugo sam vremena za moj problem trazio odgovornost u onome sto sam znao da promeniti ne mogu - u tom nepravednom svetu punom predrasuda.
Eto i to se desilo, Stiv Balmer uzvratio vrlom premijeru Srbije Ivici Dačiću posetu, bio, posedeo, porazgovarao i otišao. Ko je i koliko pametniji od ove posete, đavo će ga znati, Balmer je odlazeći, zli jezici bi tvrdili da ide gde ga zovu, a od Ivice Dačića umeju mudri saveti da se dobiju, kažu isto upućeni.
U međuvremeno, svodimo račun... Moj gost je Peđa Popović sa sajta Istinomer uz ključnu pomoć Gorana Rakića, dragog kolege i prijatelja. Imaju reč: