Moj gost još jednom: Florian
Jednostavno ne znam kako da počnem. Suze radosnice vlaže mi tastaturu, zamagljeni pogled na monitor iščitava
“Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je da se s premijerom Mađarske Ferencom Đurčanjom dogovorio da ta zemlja Srbiji u narednim danima isporučuje dnevno od milion do dva miliona kubnih metara gasa.”
Prvo bilo da će operacija Trijumf da počne od 16h (otuda i naslov ovog teksta) a posle, dok u rukavicama nabadam slova tastature sve tražeći novije vesti saznajem da
„Mađarska će danas između 17 i 19 časova isporučiti Srbiji od jednog do dva miliona kubnih metara gasa, javila je mađarska novinska agencija MTI.“
Sve ovo normalno saznajem preko mog omiljenog objektivnog sajta b.92 vesti koji me je izvestio i o sledećem:
"Nama je potrebno da pokušamo da nađemo dva do tri miliona metara kubnih gasa i krenuli smo u novu spoljnopolitičku ofanzivu u traganju za novim količinama gasa", rekao je novinarima Tadić, pošto je dobrovoljno dao krv u Zavodu za transfuziju krvi.
Poveden navedenim detaljem poželeo sam da i ja dam krv, i to dobrovoljno, no ovde kod mene pozatvarali i ambulante (ne mogu ljudi da se skinu jer nema grejanja) pa nisam uspeo da ostvarim ovakav doprinos u veoma teškoj i složenoj situaciji. No, de ne bude da to iznosim tek onako, čim mi prođe slava, odo u Beograd da dam krv. Kako čujem u Beogradu nema nikakvih problema sa grejanjem, na radiu mi se vrti neki džingl za večerašnji koncert u Domu sindikata.
Na kraju krajeva, valja zapaziti da su pisce oduvek optuživali da su prevrtljivi, nestabilni, uobraženi, da su preosetljivi, intuitivni, šarlatani, lažljivi. Takoreći, žene. Takoreći: obrušava se na njih isti tip predrasuda kojima se obično kvalifikuju žene.
"Vukica" je osnovana 1952. godine i izvorno je bila kulturno umetničko društvo tekstilne kompanije BEKO. Prvih godina, radila je u krugu preduzeća koje je bilo smešteno u velikom kompleksu na dnu Kelemegdana, preko puta Zoološkog vrta, kod okretnice tramvaja. S godinama, BEKO se širio a poslovni rezultati sve više su stavljani ispred kulturnih potreba zaposlenih, tako da se Vukica najpre preselila u salu obližnje Mašinske škole "Petar Drapšin", a onda smo čergarili u Domu omladine, pa u Mesnoj zajednici "Filip Filipović" na Vračaru i, evo poslednjih 20 godina, u Mesnoj zajednici na Konjarniku.
Još od ranih dana uvrežio se običaj da se pravo sa probe odlazi u "Brankovinu" na piće. Pravo uz Kalemegdansku kaldrmu, hitali smo onako oznojeni da se zavučemo u svoj ćošak i tako produžimo druženje. Nabijalo nas se po pedesetak u taj deo kafančeta. Upadali smo kao tajfun i stopoštavali se, po dvoje na stolicu ako nije bilo mesta.
A imao sam od koga i sa kim da naučim i uživam pevajući. Moje prvo sećanje seže još na svadbu brata Kaje, kada sam sa bio dever. Druge večeri, stric moje majke Goluban, iz avlije preko puta, uzeo je mikrofon i pevao satima one stare pesme kojih se skoro niko na svadbi nije sećao. Pevali smo tako, na mnogim veseljima u familiji, pa je mnogo toga ostalo u glavi. Eh, umre Goluban već odavno a ne znam da li su sve te divne, stare pesme zapisane i zna li ih iko.
Moj gost: Marijana Terzin, PR Amaterskog pozorišta Dadov
Ovih dana, Alternativni pozorišni centar Dadov u Beogradu obeležava 50 godina rada. Gotovo pola veka, Dadov predstavlja svojevrsni fenomen naše kulture. Nastao daleke 1958. godine u neobičnim okolnostima adaptirane privatne zgrade u Molerovoj 33, na Vračaru, Dadov je počeo rad sa idejom o repertoarskom, alternativnom pozorištu koje je trebalo da bude neka vrsta protivteže profesionalnim teatrima, poput „of Brodveja”, pariskih džepnih pozorišta, londonskih eksperimentalnih i sličnih trupa.
Dadov je skraćenica za "Dramski atelje Doma omladine Vračar". I to je bitno danas, pola veka od osnivanja, kada slovi za “republiku slobodnog duha, centar asfaltnog humora, beogradsku emociju” koja je uspela da na scenu iznese sve što drugi nisu mogli, hteli ili smeli da igraju i odneguje stotinak eminentnih glumaca, reditelja i dramskih pisaca.
Naša Kru, naša draga Branka kengurica, "žena koja je promenila pravila i pokrenula sistem", od sinoć je nosilac značajnog društvenog priznanja. Na posebnoj svečanosti upriličenoj u Bitef Art Caféu, Disruption priznanje za 2008. godinu dodelio joj je prvi dobitnik ovog priznanja Ivan Tasovac.
LunaTBWA je pre pet godina ustanovila ovo priznanje kao deo sopstvenog programa društvene odgovornosti, s ciljem da podrži i skrene pažnju na pojedince i institucije u Srbiji, koji idejama i radom prevazilaze konvencije i iskaču iz limitirajućih zadatih okvira, postižući tako izuzetne rezulatate, kako u sopstvenom, tako i u interesu celokupne zajednice.
Koliko nas je samo putovalo tada jedinim koliko - toliko prihvatljivim putem u svet. Desetine kombija i autobusa svake noći jezdilo je ka i sa Feriheđa. Veliki deo renoviranja i proširenja aerodroma je naš doprinos. A izrastao je u drugi po veličini u novim zemljama EU!
- Хало, хитно је: мачка ми се попела на дрво и не могу да је скинем!
- Госпођо погрешили сте број.
- Ма, не околишите, маче је мало и може да падне сваки час!
- Извините, али стварно...
- Немам ја времена да извињења - грана је изнад прометне улице и ако падне прегазиће је!
- Ама, госпођо, добили сте Ватрогасну бригаду.
- А ... па што не кажете одмах. А који је број службе за спасавање животиња?
Колико пута вам се десило да вас позове неко ко нема никакве везе са вама? Колико пута вам се десило да грешком окренете потпуно погрешан број?
Који је број за ватрогасце код нас: 93 или 94, или можда 96? Не то је за телеграме. У ствари за кварове. Ма, чекај да видим...
Ko je bio najvažniji na svadbi?
Kada su na svadbu dolazili prijatelji?
Zašto mlada nije smela da jede prasetinu?
Zašto su mlada i mladoženja spavali odvojeno prve noći?
Ko je dolazio na svadbu a ko na igranku?
Evo kako su pre pedesetak godina izgledale svadbe u Kolubarskom kraju, kraj Lajkovačke pruge, po kazivanjima moje majke Radmile rodjene u Bogovađi i brata od tetke Miloša iz Donjeg Lajkovca.