Građen više kao hrt nego kao mačka, pouzdano je izmeren pri brzini od 105 km/h. Iako u zatočeništvu živi i preko 20 godina, u divljini je to svega deset: uništeni brojnim sprintovima, zglobovi stradaju te životinja umire od gladi jer više ne može da lovi. Govorim, naravno, o gepardu. Poslednji preživeli iz roda koji je, kako fosilni nalazi pokazuju, imao makar pet vrsta, uključujući mačku-sprintera veličine lava koja je stepama jurila pre pola miliona godina, gepard izgleda odavno juri ka konačnom izumiranju. Da li je zaista tako?

Sedam sekretara i sedam samuraja, sedam grehova i sedam patuljaka, sedam vrhova i sedam mora, sedam gora i sedam čuda, sedam veličanstvenih … sedam osmina, (…ubijeno) sedam boraca nove libijske vlade, (…od penzije) sedam vekni hleba više … basta!

A kako mi ipak nije bilo dosta googlovanja za smislom broja sedam,

Bio je izuzetan naučnik, čije je područje istraživanja bilo čitavo Balkansko poluostrvo, a značaj uveliko nadilazio tu oblast i dostizao svetske razmere (pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116 - tekst na srpskom sledi na kraju):

I became acquainted with Dr. Matvejev in the early 1990s, when chancing upon his book “Distribution and Life of Birds in Serbia” in the bookshop of the Serbian Academy of Sciences and Arts. Another couple of years passed, before I learned that the author was actually not only alive but still a very active ornithologist.

 

I kada su prepelice skoro gotove, obilno ih začinite bahatošću

Pošto sam ustao u vrlo necivilizovanih 3.45h, u sam cik zore sedim u kolima pored pašnjaka sa tekunicama. Još je hladno. Ni tekunica nema - i one čekaju prve zrake sunca. Ja, doduše, ne čekam tekunice, već orla krstaša, da dođe na doručak. A krstašu je brojnost u Srbiji toliko opala, da se gnezda na prste jedne ruke mogu izbrojati - i da vam nekoliko prstiju ostane višak. Ali, ni od njega ni traga.

Preko visećeg mosta me je odvukao glas neke ptice. Malo-pomalo, preko dasaka, sve me je dalje vodila. Glas detliću nalik, ali samog detlića nigde ne vidim. Konačno, sedam na klupu pokraj reke, u kanjonu posutom svim bojama miholjskog leta.

 

U Dasadu stižemo kroz gaj eukaliptusa, u kome se u sumrak okupljaju hiljade aleksandara, zelenih papagaja koje su, kako se veruje, u Evropu odavde doneli vojnici Aleksandra Velikog, i ulazimo u lodž Rann Riders: prostrana otvorena trpezarija sa slamnim krovom i, u bujnom vrtu, niz okruglih blatnih koliba slamnih krovova - sa klima uređajima. Sutradan ustajemo oko pola šest, u šest doručkujemo (poneki tost, ko još u to vreme može da jede?), da u pola sedam već budemo u otvorenom džipu: pravac Mala slana pustinja Kač!

 

It was already dark in mid-October when we arrived to the Costa Rican birding mecca of Rancho Naturalista to have dinner on the veranda but then were interrupted with a call: There’s a Mottled Owl at the other side! You can imagine the rest: everyone jumped from the table to look for the owl. Lisa Erb, the manager and owner, but also a former bird guide, perfectly understood her guests. 

After dinner, some teams walked around

1500 km duž puteva Gudžarata ili deset dana s dvogledom od svitanja do zalaska Sunca... Zamor (ljudskog) materijala se s kilometrima i nespavanjem polako taloži, tragovi dvogleda oko očiju sve su izraženiji (naivni bi to nazvali podočnjacima, ali šta ćemo s nadočnjacima?), no, i lista ptica sve je duža. Decembarsko popodne u Dasadi zatiče nas kako sasvim pristojnim asfaltom, između pšeničnih polja i mimo kamiljih zaprega, džipsijem grabimo ka severoistoku. Cilj za danas: kritično ugroženi vivak balegar Vanellus gregarius. Kritično ugrožen je najviša kategorija na međunarodnoj Crvenoj listi, i ako želite da vidite neku od tih vrsta, bolje je da požurite.

 

 

Kukuvija © Szabolcs Kokay

Kako sam se tom famoznom ornitološkom beležnicom bavio koliko i dvogledom i ključem za određivanje vrsta – zajedno, hajde da vam prikažem i šta od toga može da postane. Kao i u prošlom nastavku, gost-autor je jedan slovenački ornitolog. Ovog puta je to stručnjak za sove, Al Vrezec.