photos copyright (c) ms. & mr. albicilla
Hipokolijus je sveti gral bliskoistočnog ptičarenja. Ne zato što je redak – jer nije, tek je malobrojan. Niti zato što je ugrožen – jer nije. Već zato što su ugroženi oni koji krenu u potragu za hipokolijusom po pustinjama Iraka, Irana, Afganistana ili Pakistana, gde se ova vrsta gnezdi. (Sad će se neki blogeri naći da mi kažu kako su oni baš tamo bili i kako to nije tako opasno. Podsetiću vas, oni su tamo bili da – izveštavaju s ratišta. Full stop.) Među ptičarima koji (još) nemaju death wish, selo Fulaj je zato čuveno bar koliko i Tadž Mahal među neupućenima – to je jedino mesto gde se u Indiji svake zime može videti hipokolijus. A ja sam ptičar.
Carevine i države su dolazile i odlazile, a on je ostao. Razne vojske su marširale pored njega, dolazili su poraženi pobednici i ispraćani pobeđeni okupatori, a on je stajao. Dinastije se smenjivale, bezbrojne vlade se dizale i padale, razni režimi su uspostavljani i obarani, a on je mirno gledao. Sve je prolazilo – on je opstajao. Zar nije smešno i tužno da se jedan današnji ministar usuđuje da govori šta treba ili ne treba da se radi sa tim i takvim hrastom? Treba prvo da stane pored hrasta i uporedi senke.
Gost-autor Voki Vasić
Kao što znate, ja nisam fotograf, samo ponekad nosim foto-aparat, mada me i to neretko mrzi. Zato vam neću pričati o blendi i ekspoziciji, pošto o tome ne bih ni imao šta da vam kažem
Prema izveštaju BirdLife Internationala, iznetom na nedavno održanoj konferenciji o krivolovu koju je na Kipru organizovala Bernska konvencija (a), posvećena zaštiti divljih životinja i prirodnih staništa, komercijalni krivolov i ilegalna trgovina ubijenim pticama u svrhu pripremanja jela po restoranima EU predstavlja ozbiljnu pretnju njihovom opstanku u zemljama jugoistočne i srednje Evrope.
Konačno, Swarovski CL mi je u rukama. Za one koji su pratili priču, pojašnjenje: nisam ga dobio u vlasništvo, već samo izabran da ga testiram, ok, uživam u njemu i, potom (to je onaj bolni deo), vratim fabrici... A za one koji su pratili moje priče od ranije, pa me često dočekaju sa savetom koji sam im dao, da ne samo ne uzimaju u ruke igračke koje ne mogu da kupe, već ih uopšte i ne gledaju; jeste, nisam poslušao svoj, na ličnom iskustvu zasnovan savet (u čemu se verovatno krije jedan sasvim drugačiji, podsvesni savet...).
Šta reći? Kada sam video najavu da će u julu lansirati novi model, pomislio sam: Ovo izgleda kao savršen lek za krizu srednjeg doba!
Dorćolski kej * Ušće * Savsko jezero * Ada Huja * Zemunski kej
Kao što sam više puta već pisao (a jedan od tih blogova ima preko 40.000 čitanja, što će za mene ostati večita zagonetka), zima u Beogradu pruža odlične mogućnosti za posmatranje ptica. Tada se na rekama okuplja ne samo najviše ptica (jedinki) – preko 20.000 gnjuraca i vranaca, labudova, pataka i liski, te još toliko galebova koji su manje upadljivi jer se hrane na deponiji u Vinči, odakle predveče lete ka više desetina kilometara udljenim noćilištima; već i najviše vrsta – ukupno 35 vrsta vodenih staništa, koje se u najvećem broju okupljaju na Dunavu kod Velikog Ratnog ostrva, Ovčanske i Pančevačkih ada, kod Ade Ciganlije i na ribnjaku Mika Alas. Tih 50 km toka reka usred grada čini međunarodno IBA područje Ušće Save u Dunav, gde je do sada zabeleženo oko 210 vrsta ptica.
Dok moji farovi osvetljavaju kapiju Ulcinjske solane, jedne od desetak najvećih u Sredozemlju, još je obavija mrkli mrak. Solana nije samo proizvodni pogon, ujedno je i rezervat ptica i važna atrakcija za svakog ptičara, naročito u vreme prolećne seobe.
Konačno se pojavljuje sunce i otkriva već prazne bazene
Ovde ste naučili kako da odaberete priručnik za određivanje vrsta, ovde čemu isprva služi beležnica, ovde kako da hvatate beleške i ovde kako da izaberete dvogled. A da biste ptice upoznali i prepoznali u prirodi, posmatrajte ih što češće. Izađite kad možete rano ujutru na nekoliko sati na teren za koji znate (ili očekujete) da je produktivan u pogledu ptica, najbolje tamo gde se više staništa susreću i prepliću, npr. šuma, livada i reka. Močvarna staništa su dobra prilika za vežbu jer nude veći broj krupnih i uočljivijih vrsta, lakih za identifikaciju. Mimo vode, voće, bilo divlje ili kultivisano, je mamac za mnoge ptice.
Negde pred ponoć primetih vest da je stradao neko koga nisam nikada upoznao, čak za njega nisam ni znao sve do te vesti. Pa ipak, napunim čašu i prolijem nekoliko kapi. Za dušu. Najvećem kljovašu istočne Afrike – možda i celog kontinenta. Nepodnošljivo lako je moguće – i Sveta.
Do skora je u ovom, jedinom sadašnjem staništu globalno ugrožene velike droplje u Srbiji bilo skoro 30 jedinki, a sada im je brojnost prepolovljena. Nestali su polno zreli mužjaci (samo jedan je ostao). Uzroci njihovog nestanka su nepoznati. Moj tekst o rezervatu Pašnjaci velike droplje dostupan je ovde. U ovom postu prenosim (donekle skraćene) komentare nekoliko diskutanata sa ptičarske Google grupe LigaPtice: