Znate li taj citat? Ja se od njega naježim. Tihom objašnjavaju da bi neko ionako spasio most da to nije pokušao on. Jeseni 1998. godine bilo mi je žao mene, kao načitanog, mladog, pametnog, talentovanog i to, da poginem, a još više mojih papira, dokaza, blaga, u sobi i na tavanu, kao, kad bi nešto palo na njih, pa izgoreli. Do prve bombe koja je zaista pala na Srbiju više mi ničega nije bilo žao. Do tad sam već bio nepopravljivi optimista kakav sam ostao i do danas.

A u međuvremenu sam čitao još.

Life after Bush and Gorbachev/The wall is down but something’s lost… (Iggy Pop: Louie Louie)

U jednom od svojih prethodnih tekstova, Sector 7, pisao sam o mentalnom konstruisanju postojećeg grada koji još nismo videli, dakle o stvaranju imaginarnog grada pre nego što stvarni imamo u sopstvenom iskustvu. Ovaj tekst bavi se upravo obrnutim fenomenom: grada koji smo poznavali, ali koji je nestao, odnosno toliko se promenio da ga ne poznajemo više.

Ljudi su često skloni da lamentiraju nad stvarima koje su bile a više nisu. Kada se govori o gradovima, neretko se daju apokaliptične dimenzije metaforama nastajanja i nestajanja, kraja i poraza, transformacije u neprepoznatljivo kojom će biti nepovratno izgubljen identitet zamrznut u vremenu. Ono što se pritom često zaboravlja jeste neobična vitalnost gradova, njihova sposobnost da se obnavljaju, da evoluiraju, postaju nešto novo, dobijaju nove kvalitete (gubeći neke od starih). Verovatno nema mnogo boljih primera za ovo u skorašnjoj istoriji od Berlina.

What follows is the personal account of the recent events in Japan by my friend Keiko Ito who lives in Tokyo, and who has kindly given me permission to share her Facebook entries on this blog. She wrote to her Facebook friends what is happening in her immidiate surrounding, wrote about her thoughts and feelings, and shared her worries about the fate of her relatives in Sendai.

I am posting them in English language, just as they were originally written. Keiko might join us from time to time (as she finds time), so I would encourage the commentators to post in English, if at all possible. If not, I'll try and translate, for her sake.

March 12, 2011

1.25am - What a day. Thank you so much for your messages of support. It meant a lot! Sorry I won't be able to reply individually today. It is 1.15am and I finally got back home. I managed to join my husband at his office in downtown Tokyo (I was not too far - only 1.5h walk!) so we walked back together, which was a great comfort. It is 4C/39F and the wind was very cold. No major damage in the house, but a lot of victims in the northeast part of the country, where my in-laws live. Telephone still not working, so after receiving a first "we're ok!" message from my sister in law, we still haven't managed to speak to them. Anyway, just a first "we're safe!" message. Lots of love, Keiko.

Iz dana u dan pažljivo pratim gradjansku pobunu u Njujorku, uz pomoć interneta, na adresi http://occupywallst.org/, kao i njeno širenje na druge gradove Amerike.

Rukavica je bačena, i to preko pločnika WALL STREET-a, direktno u lice bezdušnoj, alavoj i korumpiranoj finansijskoj eliti i njenim agentima u civilu - političarima!

Hoće li biti tog rata?
Ma jok. Daj još jednu.
(citat iz najboljeg filma o ratovima na Balkanu devedesetih)

Jutros vest i na b92, (kao i na drugim mestima) sa najavom da vlada US vrši pritisak na EU da belgijska centrala "udruženja za globalne međubankarske finansijske telekomunikacije" (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication, SWIFT) blokira pristup svojoj mreži iranskim bankama, uključujući i centralnu banku Irana - navodno sa ciljem da se iranska vlada prisili na pregovore oko njihovog nuklearnog programa (koji je, koliko znam, pod strogom kontrolom međunarodne agencije za atomsku energiju i onako - Bojan Budimac svakako detaljnije prati ovu temu od mene pa će me ispraviti ako grešim).

Neveseo povod, ružan presedan, politička, a s obzirom na efekat, moglo bi se mirne duše reći borbena/vojna, zloupotreba međunarodnih bankarskih telekomunikacija (iako je SWIFT već video zloupotreba, npr. upad US obaveštajnih službi posle 9/11), ali kada život posluži limun, da napravimo bar malo "limunade" - za one koje zanima zašto je taj SWIFT tako bitan.

Svako je, verujem, barem jednom osetio onu vrstu nelagode koju mladi opisuju kratkom jadikovkom: "Puk'o sam, brate!" Teret koji nam život ponekad nameni i svali na pleća, ne bira ni uzrast, ni pol, ni stepen obrazovanja... Samo osetite da postajete sve slabiji i nemoćiji pod njegovom težinom i gledate kako da se sa što manje povreda izmigoljite pod tim teretom, da pukotine na vašem telu