Moj omiljeni reditelj Bernardo Bertoluči najavio je da uskoro snima novi film prema romanu Nikola Amanitija „Io e te". Povodom aktuelne retrospektive njegovog filmskog stvaralaštva u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA), koja je otpočela 15. decembra i traje do 12. januara, Bertoluči je do sada dao nekoliko kraćih intervjua koji mogu da se pronađu na internetu. Za blog sam odabrao i preveo razgovor za okruglim stolom povodom otvaranja retrospektive, dok su fotografije iz filmova slavnog reditelja preuzete sa zvaničnog sajta MoMA.
Sve samlji.
Snom hodiš me tuđa.
Grešniji kad samotan te zovem.
Tuđa su deca iz tebe zaplakala.
Smiluj se.
Truje, ne celi tvoj lek.
Silovito me čemerom prostreli.
Hudi svoj, gospo,
na pesmu proćerdavam vek.
U poslednje vreme je nekako odsutna. Kao da u mislima beži na neko skrovito mesto. Plašim se da misli da ja, sve i da mi nacrta put olovkom, ne bih umeo da pronađem to mesto.
Srđan V. Tešin (1971) imao je tu sreću (ili nesreću) da se rodi i živi u Kikindi. Već sama činjenica da se opredelio da živi za i od literature a da, pri tom, nema svoju beogradsku adresu unekoliko određujuće uticala je na njegovo intelektualno i literarno profilisanje. U srpskoj kulturi, koja i inače u priličnoj meri pati od provincijalnog sindroma, život i pisanje u vojvođanskoj provinciji Tešin je uspeo da pretvori u vlastitu privilegiju. Najnovijom knjigom pripovedaka Ispod crte u izdanju beogradskih Stubova kulture, život u (srpskoj) provinciji Srđan Tešin opisuje iz vizure mikrozajednice jednog solitera lociranog u jednom (banatskom) predgrađu nazvanom Mars.
U jubilarnom, 100. izdanju "ETNE" publikovan je, izmedju ostalog, i satirični dramski tekst "CRVENO -
Sve je počelo slučajno, kako to uglavnom biva sa većinom bitnih stvari.
Pre desetak godina, kao mlada nastavnica istorije, ali i neko ko je završio nižu i srednju muzičku školu, Ksenija MIrković se prihvatila vođenja hora i pripreme predstave u OŠ " Ljuba Nenadović" u Žarkovu. Na sreću dece sa teškoćama u razvoju, a pogotove one sa autizmom, predstavu je videla tadašnja direktora OŠ „Antun Skala“ (škola za decu sa teškoćama u razvoju) Jasmina Jovanović i oduševljena onim što je Ksenija uradila, pitala je da li bi pokušala nešto slično da napravi u njihovoj školi. Kako nikada nije radila sa decom sa teškoćama, bila je zabrinuta da li će umeti tako nešto, ali je odlučila da pokuša.