Gost autor: dr zura
Teške su primorske zime, kišne i depresivno sive. Ako izuzmem poneki lijep dan koji u biti samo pojačava čežnju za ljetom, i dodam obilje vijesti koje svakodnevno čujem i vidim, a znamo da su i one pretežno sive boje, osjećaj težine je potpun.
Zydrunas Savickas, 7x ASC šampion
Eto mene opet na terasici, pa razmišljam, čime bih mogao da nanerviram naš postskojevski narod, pa reko', dajder malo tamo gde je najslabiji - u odanosti otadžbini. Razmišljam, eto, koji deo srpske nacije mi se najviše dopada? Pošto smo svi pomalo samoljubivi, najprirodnije mi je nekako da kažem da smo mi Panonci najpametniji, najmiroljubiviji, najsocijaldemokratskiji, najpametniji, najmarljiviji i, uopšte sve najnaj. Pravimo najmekšu rakiju.
Dve novopečene studentkinje , prijateljice već više od jednog sata, otkad ih je sudbina posadila na susedna sedišta u amfiteatru, silazile su niz stepenice ispred Pravnog fakulteta pogledajući u nebo. Kiša samo što nije grunula. “ Radmila, idemo kod mene, ja sam prekoputa, u broju 82, taj novi lepi kostim ne sme da pokisne” rekla je energičnim, naredbodavnim tonom Nada, visoka i tanka crnka oštrih crta lica. Rada , koju niko nije zvao Radmila odkad je pop izvadio iz vode na krštenju, promrmljala je, snebivajući se:” Ja sam u 83, možda mogu da stignem do kuće, ako požurim“.
Društvo u kome se Bane kretao bilo je prilično zatvoreno i znalo se, uglavnom, od malih nogu. Roditelji su im se poznavali još od pre rata pa se to prenelo i na decu. Imao je, naravno, i drugove iz škole, Treće muške, ali oni, sem nekolicine, nisu pozivani na kućne sedeljke. Te su sedeljke bile dosta česte, rodjendani, paterice, treći dani raznih praznika, uvek bi se našao neki povod, a povod je, često bio i da nema nikakvog povoda, ali se to sve dešavalo u njihovim stanovima i kućama, a ukućani su, koliko god bili diskretni, uvek bili tu. Zato je Radin stan, pretežno oslobodjen familije, bio pravo božje davanje i bilo je prirodno da se društvo polako prelije u Aleksandrovu. Nisu oni tu radili ništa mnogo više nego što su inače, možda su neke devojke okusile malo duvanskog dima , kao izlet u zabranjenu zonu ili korak ka izjednačavanju sa muškarcima.
U Godinama koje su pojeli skakavci, Borisav Pekić je na jednom mestu napisao, citiraću po sećanju: Voleo sam da budem u samici, mogao sam na miru da se bavim sobom i svojim mislima, neometan od drugih... Veoma slično se i ja osećam i zaista sam ga, bar mislim, pravilno shvatio. Mnogo puta sam na ovom mestu pisao o osami i njenoj neophodnosti za svaku osobu. Samoizolovanost pa bila ona i nametnuta, može imati mnogo dobrih strana.
Nisam izašao iz kuće evo već deseti dan. Slikam male i velike formate, kada su moji zauzeti nekim svojim stvarima, puštam muziku
Veći deo popodneva proveo je u kupatilu, izazivajući podsmešljive (šta se pirkaš ko neka fufica) ili ljutite ( `oćeš da mi se vežu creva) komentare svoje braće; majka i tetka su samo značajno ćutale. Nije mu bio prvi put da izlazi sa devojkama, ali ovo..
Krenuo je pre pet. Od Neimara do Ruskog cara mu treba tri frtalja sata ali je išao polako, da ne stigne zadihan i znojav. Iako je od Moskve do Albanije detaljno proučio sve izloge, stigao je da vidi kako velika skazaljka na satu Ratničkog doma ulazi u poslednju četvrtinu kruga. Sad mu je ostalo samo da čeka.
Bilo je podne, i bio je četvrtak, i bilo je sivo ali je kiša prestala još pre nego što je svanulo pa su na pločniku, skoro sasvim suvom, bile samo retke barice. Predrag je šljapnuo u jednu od njih i nekoliko kapi prljave vode poprskalo je manžetnu njegovih pantalona od engleskog štofa. Besno je zatresao nogu da otrese kapljice ali je izgubio ravnotežu pa je šljisnuo i u drugu baricu; sad su obe manžetne bile uprskane. Bilo je očigledno da razbijanje treme rakijom nije bilo uspešno.
Olga nije imala tremu pa je lako izbegla barice i strpljivo je sačekala da Predrag još nekoliko puta tresne nogama pa da joj otvori vrata na kojima je bila kartonska tabla na kojoj je, debelim, crvenim slovima pisalo: Народно Ослободилачки Одбор I Реона.