gošća autorka: Ava Gotal
Riječ je o tome da ne želim nešto da postignem. Ne želim ostaviti nikakav trag. Ne želim da me pamte po mojim djelima. Moja djela su samo moja i unutrašnji glas mi jasno govori da ih čuvam samo za sebe. Zapravo, ono što osjećam jeste da nešto nije u redu, (nikako da se domislim što bi to moglo biti), dakle, da nešto opasno nije u redu sa svim tim ostavljanjem tragova, javnim postignućima, toj žudnji da se čuje nadaleko i naširoko za nas, da nas priznaju i da nam se dive, pa čak i da nas pljuju, ali samo da se pročujemo, da nekako poreknemo ono što nas sve na kraju krajeva čeka time što ćemo iza sebe ostaviti djelo. I oni to ne mogu da shvate.
Dah, izlupan palicom, držim u rukama, mito za život, držim u rukama točak sudbine, istrošen vremenom, točkić otpao sa kofera, uhvaćen u laži, tačnoj kao tač
Mesec je kriv za sve, i njegove smene, gule sa mene, čekanje i htenje, zurim u prazno, želim da se davim, kao leptir da se spržim, nad vrelom površinom, u fonu, dišem u balonu, na izdisaju sam kao kočnice školskog autobusa na samom vrhu nizbrdice, mašem rukama, sebi iznutra, nisam video karte, mape, rukama sam prekrio lice, pogledom tražim svoje oči, reči poslednje koje okupljam oko sebe kao dečicu, kao hrpu lascivnih fotografija, tri poznate žene, bačenih u bunar
Deda Mraz je pronađen u kafani Kod Radovana, dan nakon drugog dana Sv. Nikole. Bilo je već svanulo kada ga je čistačica ugledala ispod jednog od prevrnutih stolova. Nosio je svoje radno odelo i imao je veštačku bradu. Bio je izbezumljen i duševno rastrojen. Čuvar parkinga ga je odvezao u mesnu veterinarsku ambulantu, jedinu ustanovu koja je imala kakve takve veze sa medicinom. Deda Mraz je umro na bali sena u profilaktorijumu ambulante nakon dva tri sata agonije, od, kako je izrekao veterinarski tehničar, jedini u tom momentu prisutan, meningitisa.
Naklapalo se da je Deda Mraz završio u gorepomenutoj kafani, u kojoj gazda Radovan ponosno slavi svog sveca uz još pola sela, na dan Sv. Nikole i da je, iako se cele godine, želeći da popravi svoju pojavu pred ženom, borio protiv višedecenijskog alkoholizma, ne okusivši kap alkohola, te večeri svojevoljno, ili po pričama nekih ne mnogo pouzdanih ljudi, protiv svoje volje, popio barem litar, a najverovatnije i više, Rubinovog vinjaka. Pogubni uticaj etil-alkohola posle dugotrajne apstinencije oborio je Deda Mraza pod sto i polagano ga uvodio u i izvodio iz stanja pomućene svesti. Medicinski sročeno upao je u delirium tremens iz kog ga nijedan veterinar, da je bio prisutan, ne bi mogao izvući.
Srpsko društvo u prvim decenijama 21. veka odaje utisak nedovršenog i nestabilnog društva koje tumara kroz lavirinte istorije često završavajući u njihovim slepim ulicama. Posvađano iznutra, podeljeno prema spolja, izloženo i iznutra i spolja „ratu svih protiv sviju", bez bazičnog poverenja između različitih delova društva, ima sve razloge da brine za svoj dugoročni opstanak.
praznine, zagrade i ljudi u uniformama
Muka mi je od ___________ dopisati po želji. Moram da postignem više. Postignem ništa. Sastružem sebe s patosa, stegnem pesnice i patosiram se. Nemaš pravo da budeš u depresiji. Nisi se dovoljno potrudio. Nisi video sveta. Za to treba sredstava. Radi magarče. Ti si magarac, ja sam mula. Boli me __________ dopisati po želji. Knjižica više ne može preko roditelja. Prestani da kukaš, probaj ponovo. Niko ne želi da patiš. Niko ne želi namerno da te povredi. Niko ne želi da se stvarno razboliš. Otvori prozore da uđe svež vazduh. Udahnem duboko, zadržim dah ___________ dopisati po želji koliko vremena.
Legao sam. Pred očima su mi se našli svi vidici Mont Ventua, svi zalasci sunca u Panoniji koje smo upili zajedno, mesec, zvezde i ostrva mrtvih na Egejskom moru koje prelaze u noć, koja prelazi u nebo, koje prelazi u crno. Sposobnost oka da fokusira i detektuje vidljive slike i objekte pomoću foto-receptora na retini i da ih generiše u nervni impuls koji će biti memorisan, a kasnije interpretiran na osnovu ranije spoznatih informacija je zadivljujuća.
Tako složen mehanizam za jedno tako prosto viđenje. Samo tvoje lice ne mogu ponovo da vidim.
dan osmi
Spavala sam 5 sati. Spoljni svet je nastavio da postoji i bez mene. Više mi ništa nije nedostajalo. Za sve one konektovane ljude, jedna poruka: Svet se neće raspasti ako se vi ne pojavite u njemu. Takođe, ni vi nećete nestati ako se svet ne pojavi pred vama. Zaspala sam popodne, to mi se prvi put desilo. Nije da sam bila umorna, iscrpljena ili slično. Više sam to osetila kao potrebu i kao način da izađem iz sobe, a da ne prekršim pravilo koje sam sama postavila. Jedva da sam osećala bol u leđima. Izgleda da je reparacija nekada oštećenog tkiva pri kraju. Izgubila sam 0.4kg. Vode mi je ostalo.