Svakih par dana dobijam poziv sa pitanjem tipa: Pronašao sam mladu pticu i doneo je kući, šta da radim s njom? Većina takvih slučajeva završi se uginućem
Veliki crnoglavi galeb je ptica koja se gnezdi u Centralnoj Aziji, a zimuje u priobalnim vodama Crvenog i Arabijskog mora, te Bengalskog zaliva (pre par nedelja sam ga i sam posmatrao na Arabijskom moru). A juče sam se nekim poslom našao na Adi Huji.
Nastavljamo gdje smo stali, polećemo gdje smo pali...
Malo tribalizovanog regea je u pitanju. Kombinacija rockers i afro ritma :
Već smo na Pančevačkom mostu, a još ne znamo gde ćemo. U Banat svakako. Kako moram da se vratim do podneva, raspoloživo vreme sužava izbor: Baranda.
Ružičasti nesit na ribnjaku u Barandi, 2007, foto Pat Bartley
eBird CITIZEN SCIENCE EKSPERIMENT
Pre dve godine istraživao sam gnežđenje gačaca u Pančevačkom ritu, pa sam prošao praktično sve asfaltne puteve i veće ulice u ritu (ipak ne i sve uličice), te tu i tamo poneki prašnjavi put, a sve skenirajući unaokolo 400 kvadratnih kilometara ravnice između Dunava i Tamiša. Locirali smo 8 gnezdilišnih kolonija sa 252 zauzeta gnezda i utvrdili gustinu od 1,6 gnezda / km2. Bez izuzetka, sva su bila u naseljima ili unutar većih farmi (a i tada neposredno uz zgrade).
This new three-match series brings the cream of Serbian rugby league to the top... of an empty stadium.
Prior to the 1980s, the Australian rugby league interstate representative series between New South Wales and Queensland saw players represent the state where their current club was based. This meant that, as Queensland produced top quality players but had much poorer clubs than the rich Sydney teams, many native Queenslanders would be forced to pull on the blue NSW jersey and compete against the maroon QLD shirt of their homeland.
Queensland's frustration led to the birth of the State of Origin concept in 1980, which pitted "state against state", but also "mate against mate", with players from the same rich Sydney clubs competing against one another in a ferocious contest over three 80-minute battles.
Prošla je gnezdilišna sezona, veliki broj mladih se ispilio (usled teških kiša, manji broj nego obično) i kada pođete u prirodu, ptice su sada posvuda oko vas? Ili nisu? U stvari jesu – iako ih ne vidite. Kraj gnežđenja označio je i kraj označavanja teritorije pesmom ili letovima i ptice su postale teško uočljive. Da tu ne bude kraj, iako je za vas leto, pticama je već otpočela jesen. I seoba na jug. Pogledajte oko sebe i zapitajte se: koliko je već prošlo otkako ste videli poslednju crnu čiopu?
jedan iz studentske arhive ... minijature (par x par centimetara) nastale u desetak sekundi polusvesnog igranja olovkom
ovdje je u punoj veličini, ako nekog kojim slučajem zaintersuju detalji - LINK
Dobro se sećam. Bila je to sezona 2002/2003, kada sam među nekih 2000 poluuspavanih ljudi u „Pioniru“, gledao četvrtu pobedu Partizana u poslednjem, 14. kolu Evrolige protiv Ulkera. KK Partizan je te godine, bio poslednji – osmi u grupi, a ovo je bio ispraćaj u nekom, još nestandardizovanom, popodnevnom terminu. U navijačkom repertoaru, pored onog čuvenog „Svaki Turčin zna, svaka mula zna, da je Obilić, srpski sin, zaklao Murata“ i „Mirsade (Jahović) Srbine“, glavni hit je bio „Svinjoo debela“, posvećen Duletu Vujoševiću, koji je, onako, podbočen o svoj stomak u izgužvanoj košulji, psovao sve u šesnaest prema tribini sa „najvatrenijima“. To nisu bile godine ljubavi, ni rezultata. Još uvek, ti isti, navijači, nisu uramljivali slike sa likom „debelog“ Supermena, utakmice Partizana nisu bili „mejnstrim“, Cukerberg je tek smišljao Facebook, pa grupe poklonika nisu postojale, a gradska kalakurdija nije imala šta da vidi i da bude viđena, tako da je u širokom luku zaobilazila bljuzgavičavi mrak oko hale „Pionir“. Još uvek je terenom krstario neki polutalentovani tim sa, po pravilu, jadnim strancima i rvačem, Vesom Petrovićem, kao glavnom atrakcijom.