Svrbela me tastatura da napisem nesto na ovu laku i nadasve romanticnu temu. Nije odavno bila obradjivana u nasoj 'javnosti', narocito sad kad su bili ovi izbori i kako je Nole poceo da se spotice u GranSlamovima, pa rekoh sam sebi, daj malo da priustim vernom auditorijumu razbibrigu i skandinavku u ovo tesko, ali uvek trenutno, post-olimpijsko vreme...
Eh da, Kosovo, tj. Kosovo i Metohija, bivsa socijalisticka autonomna pokrajina, a danas sta? Drzava? Okupirana teritorija? Oslobodjena teritorija? Oteto? Preoteto? Od koga? Kome? Za koga? Zbog cega?
Naravno, Kosovo (Metohija se
Zipovano:
1. Zemlje EU koje su priznale i koje nisu priznale Kosovo su se dogovorile.
2. Zatim se EU i Srbija dogovorile o zajednickoj rezoluciji za UN
3. Albanski ministar inostranih dela, kome nije javilo, trazio od Islamskih zemalja da glasaju protiv. Debeli zez.
4. Posto je postojala sansa da rezolucija u izvornom obliku prodje, te da Srbija stane na celo zemalja koje su protiv US i EU, ta opasnost je otklonjena.
5. Srbiji trebaju strane investicije, koje uglavnom dolaze iz zemalja koje su priznale Kosovo.
6. U Srbiji zapaljiva retorika o Kosovu je znatno
Ovaj post je posvećen predstojećem Danu pobede nad fašizmom u najboljoj nameri da još jednom ukaže o svoj nakaradnosti ukalupljivanja prošlosti u ideološki ograničene okvire, s jedne, i kako to rade civilizovane države i narodi, s druge strane.
Pre dve godine na velikoj međunarodnoj izložbi foto festival u Njujorku našle su se i fotografije spomenika NOB-u nastale na prostoru bivše Jugoslavije. Reč je o projektu belgijskog fotografa i saradnika na Kraljevskoj akademiji u Gentu Jana Kempenaersa, koji je priredio seriju radova naslovljenu “Spomenici: kraj jedne ere”, prethodno predstavljenu u Antverpenu i u Briselu. Valjda u nameri da se bude u antikomunističkom trendu i uz podsmeh duhovit, a biće pre zbog neznanja, na B92 se pojavio tekst o tome pod naslovom «Komunistički spomenici kao iz budućnosti», što je izazvalo dosta komentara.
Treba li bilo kome ko ima barem dva osnovne objašnjavati da je na Kozari, na Sutjesci, u Šumaricama, na Banjici, u Jasenovcu , na Sremskom frontu, tokom oslobođenja Beograda, i drugde među poginulim najmanje komunista, da su to spomenici palima za slobodu i narodu koga su pobili okupatori i njihove domaće sluge.To nisu spomenici komunistima i komunizmu već stradalom narodu, spomenici koji simbolizuju borbu i pobedu nad fašizmom.
Čudno je da je tu distinkciju razumeo jedan Belgijanac za razliku od nekih kao velikih Srba i patriota. Sramno je kako se kao država i narod odnosimo prema sopstvenoj prošlosti i istoriji, a dovoljno je samo pogledati kako to rade narodi i države koje drže do sebe i svoje kulture. Pa evo primera u slici:
Mnogi antropolozi veruju da je populacija ljudske vrste (homo sapiensa), pre oko 100 000 godina bila spala na oko 12 000 odraslih jedinki. Ovaj bottleneck u ljudskoj populaciji neki osporavaju, ali postoje brojne indikacije da je, negde u to vreme, broj ljudi na planeti bio veoma mali - uglavnom se sporovi vode oko detalja.
Pre oko 2000 godina, početkom Nove ere, ukupan broj ljudi na Zemlji je bio oko 300 miliona, i oko tog
Kiparski parlament je odbio predlozeno resenje Evropske Unije (a koje je kiparska vlada bila prihvatila) o uslovima pod kojima bi EU dao pare Kipru da izbegne bankrot. Oporezivanje od, u proseku, 10% stednih racuna u kiparskim bankama je kiparski narod spremno (i potpuno razumljivo) docekao na ulicama protestvujuci protiv diktata Brisela. Nepovoljni i nezeljeni uslovi su odbijeni, ali niko, naravno, ne postavlja dva sustinska pitanja: kako je Kipar uopste i dosao do ivice bankrota (dve najvece banke su ne-li-kvi-dne), i zbog cega se umesto jednog loseg resenja ide na jedno mnogo gore, a to je prosjacenje i ponizavanje u Rusiji.
Fejs svakome daje drugačiji pogled na razmišljanja ljudi sa kojima deli virtuelno prijateljstvo na istom. A ono što ja vidim na njemu, u ovom trenutku (sreda, sat i po nakon onoga u Beogradu), je sledeće (imena izostavljena, da se bar malo privatnosti sačuva...):
Onomad, velika tuča na tererenu je najavila veliku tuču u zemlji. A danas...
U sarajevskom Oslobodjenju objavio sam poduzi tekst o Ganicu, bosnjackim gotovo uniformnim reakcijama, srbijanskoj (ne)osnovanosti zahtjeva, britanskim mogucnostima postupanja i pokusao otvoriti neke teme s kojima drustvo, prvenstveno ono u Sarajevo treba da se suoci. Ovdje namjeravam predstaviti izvode iz tog teksta i pocinjem s pogledom na srbijanski zahtjev za izrucenje Ganica.
Prosečni stanovnik Srbije, pokazalo je jedno obimno istraživanje, svoje poreklo zna samo do čukundede. Ukoliko bi hteo da sazna više mora se obratiti Arhivu Srbije i zaviriti u zbirku teftera i popisnih knjiga. Međutim, ti tefteri sežu samo do 1816.g, pa naovamo. Ko želi da zaviri dalje u prošlost svoje porodice, mora u Istanbul. Ispada da Srbi, toliko ponosni na svoju istoriju, o prošlosti svoje porodice ili ne zanju ništa ili znaju vrlo malo.