Pre nešto više od dve godine moju sestru je na povratku sa lokalnog jezera ustopirao komšija. Leto je bilo, vruće popodne. Oboje su, svako sa svojim prijateljima, proveli opušten dan. Povezla ga je, bez dvoumljenja. Znalo se da je .. onako.. bio je malo na odeljenju psihijatrije, ali već dugo se činilo da je sve manje više u redu. Sutradan je pozvana na razgovor u policiju.
Rada je imala tremu i Bane je to osetio. Dok su se spuštali Čuburskom ulicom čvrsto mu je stezala ruku, kao da hoda po ledu; kad su skrenuli u Kraljevića Tomislava, stisak je postao grčevit. Pokušao je da je malo raskravi : “ Ne brini, ne ideš kod kraljice, idemo kod mene. I majka i tetka su sasvim jednostavne žene i sigurno Te neće pojesti, naročito zato što su stalno na dijeti“.
Dijeta je, već na prvi pogled, bila neuspešna. Gospodja Olga, Banetova majka, bila je nešto niža od Rade, prijatnog okruglastog lica sa plavičastim očima, pravilnog stasa po kome je pravilno rasporedjeno dvadesetak kilograma viška. Tetka-Ruža, kojoj se Bane obraćao sa Tante-Roz, bila je iste visine kao i sestra, tamno plave kose i izrazito plavih očiju, strogo napućenih usta i viška kilaže nepravilno rasporedjenog oko kukova. Odbor za doček upotpunjavao je Pera, mladji od Banetove mladje braće, preterano krupan jedanaestogodišnjak vodnjikavo plavih očiju i bujne grguravo plave kose, kao da je kolmovana.
Много ме воли моја мајка. Али, чак ни она није могла, а да не закључи, помало грубо, да сам ја један "лепак за будале". Стално сам истеривао "неку правду", што у обданишту, што на игралишту. Од маторих гилиптера из дворишта и из школе нема ко ме није давио, тукао и зајебавао. Не моји вршњаци, не деца са којом сам се играо већ старије силеџије којима сам пружао отпор. Као и оне жртве силовања што су носиле "прекратку сукњу", тако и ја понекад мислим да сам био "превише у праву", или сам се бар "правио паметан", "филозофирао" итд. Преиспитивао сам себе тако једно милион пута и увек долазио до истог закључка да ће пре бити да сам стварно лепак за будале, него ово друго. Било да су дошли пар година старији па нас отерали са терена или средовечни људи без икаквог осећаја гриже савести што деци отимају терен, било да нам старији и јачи из чисте обести "грацкирају" кликере или узму нову лопту и кажу "да ће је вратити"- ја нисам могао да ћутим нити да им се склањам с пута.
Од свих таквих епозода једна је оставила посебан траг. Иако сам и у тој епозоди добио неке батине, увек се слатко исмејем кад је се сетим.
Ne stižem da pišem koliko bih voleo a postoje stvari u zadnjih 7 do 10 dana koje su vredne komentarisanja. Nije baš utisak nedelje ali nije ni da nije.
Onomad nas je iznenadilo zajedničko saopštenje patriJotske organizacije "Dveri" i sindikata policije u kome oni združeno kažu "nije na nama da se mešamo, ali paradu ponosa prvo treba odložiti a posle i zabraniti". Doduše kod preporučivanja ovaj čudni duo se poziva na bezbedonosnu situaciju i brigu se za stabilnost zemlje zajedno sa ustavnim poretkom. Doduše prave (ne)namerni previd da taj isti ustav svim građanima daje za pravo, da svima daje pravo, izjašnjavanja ili neizjašnjavanja kao i okupljanja ili neokupljanja, pravdajući potencijalnog silovatelja tezom da je žrtva, eto, imala prekratku suknju.
нит' су ради Турци изјелице...
Veština pričanja priče („storytelling") duboko je ukorenjena u naše nasleđe. Jer, ljudi pričaju priče jedni drugima od kad znaju za sebe. Ustvari, neki bi rekli da upravo priče i predstavljaju ono ključno po čemu se čovek razlikuje od drugih vrsta. Bez priča, po svoj bi prilici svi zajedno još uvek veselo skakalii po džungli, brali bobice, i noću cvokotali od hladnoće i cvikali od lavova. Jer, ljudi su odvajkada baš preko priča i prenosili znanja i iskustva, mnogo pre nego što su izmišljeni pismo i knjiga.
Bilo da smo autodestruktivni i da sami sebi nanosimo ožiljke, ili da to činimo drugima, u našoj su tradiciji ožiljci.
Danas je kod mene svratio Nikoletina Bursać, moj ratni drug. Nije njemu ime Nikoletina, nego ga ja samo tako zovem. Ime mu je Željko, preziva se Bursać, i rodom je iz Srba. Pošten, jebiga, jer da nije imao bi nešto više, a znam da živi Batajnici u nelagalizovanoj i nezavršenoj kućici koju je radio sam, nogama i rukama.
Željko nema "uzao na jeziku" i zato se družimo. Krajišnika koji Mladića zove herojem" Mnoge bene ga ne razumeju, ali što vreme više protiče, više ljudi vidi da Željko ne priča napamet. Ceo rat je proveo u Krajini i nije mu palo na pamet da odatle neđe