Uvek sam mrzeo muški šovinizam. Veliki švaleri i muškarčine koji posle raznih bajki ispričanih u trenutcima oduzetosti alkoholom, odlaze kući i svoju nemoć ispoljavaju bilo nasiljem, bilo kurčevitim ćutanjem. A iza svega je zapravo stajalo ogromno nerazumevanje funkcionisanja ženskog mozga. Zato sam posle 30-te godine života počeo da shvatam izreku “ Zrelost muškarca se određuje time, kojom glavom razmišlja, donjom ili gornjom”.
Prije trideset godina ( i 2 mjeseca) izašao je prvi, istoimeni, album Red Hot Chili Peppers-a. A prije otprilike 15 godina, RHCP su za mene prestali da postoje, objavivši Californication, njihov sedmi studijski album. Bio je to početak iskliznuća benda u nekakvu komercijalno-zaslađenu, tugaljivu, pop šemu. U međuvremenu, RHCP su postali jedan od najkomercijalnih rok bendova sa preko 80 miliona prodatih (raz)nosača zvuka.
dejvid bouvi danas slavi 66. rođendan.
stari mistifikator i marketinški mag
uspeo ja da nas iznenadi i ujedno
povede down the memory lane.
Thank you, whoever you are – I have always depended on the kindness of strangers – Blanche DuBois u drami Tramvaj zvani želja
(Hvala vam, kogod da ste – ja sam uvek zavisila od naklonosti nepoznatih.)
Ovih dana se navršava 100 godina od rodjenja Tenesi Vilijamsa (26. 03. 1911 – 25. 02. 1983), američkog pisca čije su drame obeležile pozorišni život 50-ih i 60-ih godina prošlog veka, dobitnika
Na ovaj blog me vise ponukao tekst Svetlane Slapsak (SS) na Pescanik.net "Cajnik za Kraljicu" (http://pescanik.net/2012/05/cajnik-za-kraljicu/ ... da, da, odem ponekad da vidim sta pise, kao sto odem i na NIN, NSPM, e-novine, Politiku, Blic, Kurir, Press, Danas, Vreme...), nego predstojeci Jubilej. Posto, kao sto je vec poznato, obitivam na ostrvu vec dugi niz godina, interesantne su mi dve stvari. Prvo, koliko jedna osoba koja vazi za obrazovanu i inteligentnu moze da dozvoli sebi da ne uradi osnovni research kad pocne da pise o nekoj temi vec se sluzi informacijama iz onih istih tabloida i zute stampe koje je u svom istom tekstu onda pljuvala, i drugo kako nista tako dobro ne otkriva unutrasnji kompleks kao plitka i povrsna kritika.
Omaž mrtvom prijatelju
Praskozorje, samo što nije svanulo.‚
Od silnog drndanja i nadglasavanja, međusobnog i sa galamom gostiju iscpljeni ćute i radio, i Grundig kasetofon, i oba televizora. Za trpezom svi već baldisali a stolovi još krcati. Od ptice mleka, tako je za Perin rođendan i srpsku (i cigansku, i cigansku! - rekao bi on) moralo da bude. Jagnje, i prase, i jare. I roštilja, i karađorđevih, i pohovanog, i pilećeg i ćurećeg. I kao na svakoj ciganskoj sofri uz meso i kolači, i torte. I sve što poštena kuća pred goste mora da iznese. I tako već rudi i miriše na ledeno zimsko jutro. Još poneko mrljavi po tanjiru, a za gutljaje se više ne zna da li će napolje ili unutra.
„Eh, da mi je sad jedan burek sa sirom..."
Svi se okreću prema nesvetu koji zakrvavljenih očiju i sa podjebavačkom grImasom koja simulira šeretski osmeh gleda u domaćina.
Pera se samo sa smeškom, bez trunke oklevanja i sekunda razmišljanja, oblači i kaže: „Saće, brate."
malo lakih nota u vruće dane ...
Popularnu muziku, hronološki, obično klasifikuju po dekadnom ključu, pa tako iz minulog stoljeća imamo muziku pedesetih, še'setih, sedamdesetih, osamdesetih ... Sad neću da ulazim u to kako je ovakva klasifiksacija, kao i mnoge druge, u muzici i umjetnosti uopšte, gruba, klimava i neadekvatna, već me, recimo, interesuje da li to znači da sada prisustvujemo muzičkoj sceni desetih, a do nedavno su