Omaž mrtvom prijatelju
Praskozorje, samo što nije svanulo.‚
Od silnog drndanja i nadglasavanja, međusobnog i sa galamom gostiju iscpljeni ćute i radio, i Grundig kasetofon, i oba televizora. Za trpezom svi već baldisali a stolovi još krcati. Od ptice mleka, tako je za Perin rođendan i srpsku (i cigansku, i cigansku! - rekao bi on) moralo da bude. Jagnje, i prase, i jare. I roštilja, i karađorđevih, i pohovanog, i pilećeg i ćurećeg. I kao na svakoj ciganskoj sofri uz meso i kolači, i torte. I sve što poštena kuća pred goste mora da iznese. I tako već rudi i miriše na ledeno zimsko jutro. Još poneko mrljavi po tanjiru, a za gutljaje se više ne zna da li će napolje ili unutra.
„Eh, da mi je sad jedan burek sa sirom..."
Svi se okreću prema nesvetu koji zakrvavljenih očiju i sa podjebavačkom grImasom koja simulira šeretski osmeh gleda u domaćina.
Pera se samo sa smeškom, bez trunke oklevanja i sekunda razmišljanja, oblači i kaže: „Saće, brate."
Izađe, kresne tegljač. Auto mu u kvaru, a sa kamiona otkačena prikolica. A i bolje ide kamion po ledu. Vozi do Grge, jer zna se gde se u to doba i za uvažene goste kupuje najbolji burek. Parkirajući se očeše fiću. Kaže legenda da je zapenjenom vlasniku ponudio 100 maraka za odštetu, pa 200. Kad je ovaj odbio Pera kaže „Sačekaj, brate." Uđe, kupi nekoliko tepsija bureka, izađe, sedne u tegljač i pored sleđenog vozača pređe preko fiće. Lažu oni koji kažu da znaju šta je tačno bilo između njega i policijske patrole koja je došla na uviđaj, ali su saobraćajci deset minuta kasnije sedeli u čelo stola kao počasni gosti.
...
„Vidi, brate: ima ta picerija, tamo u Beć. I tamo su mi prijatelji, oni su gazde. Tamo ću mog Ivicu da ženim. A ti ovo da mi uradiš: da odeš u cvećaru i 101 ružu da kupiš! Može i više ako mož' da nosiš. I da odeš tamo i na gazdaricu da odneseš i da kažeš da je Pera poslo. I da se lepo obučeš i da kažeš da si moj prijatelj! Jel mož' to za tvog Peru Cigu da uradiš? Evo pare. Evo ti dvesta marke. U stvari - evo ti 500, sa taksi tamo da se dovezeš. Da izabereš najveći i najbolji mercedes u Beć! Nemo s ovu tvoju krntiju da me brukaš. Častiće te, ništa se ne boj, Cigani su to! Da imaš i ti meni šta da pričaš kad se vratiš!"
Tako smo postali braća.
...
Pera je bio prvi taksista u gradu koji je u svom Volvou imao televizor. Mali, ali u boji. I za potrebe Radija vozio je goste za razne programe. Svaku gošću sa estrade - bez obzira da li je u pitanju bila muzika ili gluma u Perinom taksiju čekao je buket. I jedino na čemu je insistirao bio je autogram na svilenoj marami koju je za tu priliku uvek nosio. Stotine su potpisa na toj marami ostale, koja je visila okačena u retrovizor. Relikviju nikad niko nije svojom rukom dotakao..
...
Prvo slavlje i ivičina veridba održani su u Pešti. Na pola puta između Beograda i Beča, da se svi poikažu a niko ne obruka. Zakupio je autobus da u njega potrpa svoje prijatelje - mahom gradske bekrije najrazličitijih profesija i životnih puteva. Kažu preživeli da se u mađarskoj prestonici iz tog autobusa više ispadalo nego izlazilo. Dva se dana bančilo. A deca se, mada to na kraju i nije bilo bitno, nisu našla. Ni uzela.
...
Onda je, pošto je taksi prepustio sinu kupio kamion. Vozio je staklo, uglavnom. Kažu da je poslednji kod Karlovca, sa srpskim tablicama prešao most. I po Kosovu, i '99 i kasnije vozio kad to niko nije ni pomišljao. Zarađivao besno, i trošio još bešnje. Ciganski.
A onda je ostao bez kamiona. Pa bez stana. Pa bez ičega. I onda ušao u politiku, postavši Rom. Jeftinu politiku, Ciganinu dostupnu. Teška nevolja naterala da se odaziva na ono zbog čega je bio spreman gadno da opsuje, dok je bio živ. Tako je govorio.
Nikad Romom.
Kancelarija koju je grad dodelio udruženju čiji je bio predsednik služila mu je i kao bife, za durgare, i ako stan. I kao magacin. Jedino piće koje sam od njega odbio bilo je to poslednje koje mi je ponudio.
Dugo se nismo videli. Klinac ima utakmicu u nedelju u osam ujutro u tom delu grada. Odnosno - prvo trening, čitav sat. Za njega treniong, za mene besmislena bleja.
Šta ću, gde ću - setim se da je Pera tu, u blizini. Odem da ga vidim. U ofisu već sede njih četvorica, sa čašicam ispred sebe. Pera skače, smeje se, ljubi me. Traži čašu. Pitam šta piju - „Pelinkovac, brate! Iima tu blizu, na točenje. Brate - nećeš verovati: 200 dinara litar!" Jebiga, mala su mi deca još, a i ja sam mlad.
„Hvala, Pero. Daj kafu, ne mogu alkohol, rano mi je." Sa guštom sam popio to što mi je u prljavoj džezvi prljavom kašikom od prljave vode iz flaše (isekli mu vodu) izmuljao pa skuvao na plinskom rešou (isekli mu i struju).
Umro je, kažu mi, prošle godine, posle dva šloga i nekoliko mučnih kovinskih epopeja.
Sad je tamo gde mu je svaki dan rođendan i naša nova godina.