Oktobar, ili novembar? Nesporno je da je 1. novembra 1918. Srbija oslobođena. Da li je zaista oslobođena i 20. oktobra 1944?
Da li ono što propaganda ovih decenija, i ovih dana, definiše kao oslobođenje zaista predstavlja oslobođenje, ili je to zapravo odlazak jednog, a dolazak drugog okupatora, što onda nije oslobođenje već izmena forme ropstva? Oslobođena je Srbija jednog stranog okupatora. To jeste činjenica. Ali, nakon nemačke okupacije koja je trajala tri i po godine,
Ма само нека смо сви ми вазда здрави и насмејани!
А све друго ћемо већ и сами постићи.
Па докле траје...
Само опуштено... Права срећа је уживати у малим стварима.
Veća sramota za Vojsku Srbije od toga što joj je Vulin ministar je jedino ta što se navršilo 13 godina od dana kada su u vojnom objektu "Karaš" na Topčideru, gde su bili na straži, ubijeni gardisti Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović.
Sramotu kojoj se država Srbija i njena vojska smrću ova dva mladića samoizložila ne mogu da prikriju ni da nadlete nikakvi migovi.
Porodice Milovanović i Jakovljević zaslužuju istinu o pogibiji svoje dece i procesuiranje krivaca. A Srbija ukoliko, makar deklarativno, želi da se predstavi kao civilizovana zemlja - Draganu i Draženu na mestu na kom su ubijeni u najmanju ruku duguje makar spomen obeležje!
Da, onaj 5. oktobar mora da sačeka neki drugi oktobar, koji neće tako skoro doći, kako bi bio proučen i postavljen na neko svoje mesto u galeriji za nas važnih zbivanja.
Svratih na blog tek da malo protumaram, jer odavno nisam bio, a što se 5. oktobra tiče, sve sam mislio da je već nakačen neki tekst, tako da mi namera i nije bila pisanje, već, eventualno, samo čitanje. No, kad je već tako, hajde da natuknemo makar nešto, ukratko.
Naročito u nekoliko poslednjih godina - 5. oktobar je, kao i mnogo šta u našoj bližoj i daljoj istoriji, podvrgnut onoj vrsti obrade koja ne spada u istraživanje o onome što se zaista desilo i u kakvom kontekstu se desilo, već spada u parcijalna iživljavanja nad samim događajem, odnosno predstavlja njegovo stavljanje u funkciju momentalnih potreba "obrađivača".
Pripadnici odeljenja za privredni kriminal Uprave kriminalističke
Pre tačno 16 godina, otprilike u ovo vreme po beogradskom vremenu, sam se istuširao, spakovao uobičajene stvari u ranac i pošao u svoju kancelariju. Seo u auto, uključio lokalnu radio stanicu.
Umesto muzike koju je ta stanica neprekidno emitovala, čuo sam reči koje su me potpuno zbunile. “Avion se zakucao u severnu kulu bliznakinju, pa onda drugi u južnu…napad iz vazduha, opšta zbunjenost…još dva aviona
Gospodin Levi se prvi put maskirao sa pet godina. Našao je parče crepa na plaži koje je umočio u vodu i išarao se po licu. Kada je takav ušao u hotelski restoran jauci prisutnih delovali su kao da se izmasakrirao. Na školskim priredbama je bio gusar, nindža, dirigent i fudbaler. U gimnaziji se krio iza lika pank bubnjara, od šminke noseći samo krejon.
Svoj prvi novac je zaradio u zoo-vrtu Big Blue Bay noseći na sebi veliku kutiju Snooply kokica. Kostim je bio tako dizajniran da su ruke i noge bile njegove a oversize kutija i ukočene plastične kokice su mu stajale iznad glave. Prozore za oči imao je u oba slova O u natpisu. Kasnije te godine gospodin Levi je bio prvo ulični pa onda i cirkuski klovn a dve glavne zavrzlame su mu bile plišana pesnica koja izleće iz šešira i džep koji prska vodu. Kada je radio sa decom nije nosio šešir. Nosio je slojeve šminke, šareni kombinezon i crveni sunđerasti nos. Do kraja iste godine oprobao se i kao Deda Mraz, spavajući preko noći na jastuku koji je preko dana opasivao oko sebe. Gospodin Levi je živeo kao u bajci. Bio je Popaj i Petar Pan. Bio je jak i mlad. Bio je i sakriven iza radio talasa zabavljajući zaslužne. Duboko u moru sebe razbijan je o litice nevidljivog rastapanja, degeneracije. Ni gram negacije.
Pravi EXIT nije trenutno u Novom Sadu, već u Hamburgu.
Slike koje stižu iz ove nemačke luke govore da kritički duh i pravo na bunt nisu uštrojeni, pripitomljeni, zatomljeni, kretenizovani, cenzurisani...
Brutalna sila nemačke policije protiv demonstranata u Hamburgu ubedljivo i obećavajuće govori o najavi kraja jedne surove epohe, oličene u globalnom licemerstvu i bezdušju.
Drugačiji svet je moguć, poručuju hiljade i hiljade