Upada Imre jednog jutra u naše dopisništvo ljut kao ris. I kaže mi: "Ovaj, kako se zove, Kokane, ovaj televizija samo laže. Oni su bre samo budala i džukela. Zbog njih mi Vida jebalo mater i rekla da sam kreten.
Moj koren je na Romaniji.
Vodim poreklo od drevnih Rimljana. Tako kažu enciklopedije. Plebei Romani sunt.
Zavijam kao žgoljavi vuk s Romanije. Mesec se pokaže, pa se sakrije. Kada sve oko mene uvene nestaću tamo, ali ne mogu sada da razmišljam o tome. Treba da se osetim dovoljno za…
Zadovoljan.
Prozori su lupali cele noći, ili sam to sanjao. Probudio sam se. Nešto mi je curilo iz oka, osećam sasušen trag na jagodičnoj kosti. Sluzavi suza-puž otpuzao je neprimećen u okolnu misteriju, dok su mi oči bile zatvorene, i nestao. Gde je nestao? Probudio sam se na istoj stranici romana. Da li sam sinoć išta pročitao? Da li sam sinoć išta napisao? U kojoj sam sada fazi, čitanja ili pisanja? Da li sam sinoć plakao je možda bolje pitanje da se postavi prisutnima. Samo sam ja prisutan.
Kada bejah...ne mlađan lovac, nego klinac, ja, imađah jednu.... Ne! Ovako je bilo. Strina mog oca, moja baba strina a zvao sam je samo baba Kića, pravo ime joj je bilo Kristina, vrloveoma neuobičajeno ime za Crnogorku...e pa baba Kića je sa stricem i njegovom porodicom, tada, početkom pedesetih godina prošlog veka, živela na poslednjem spratu jedne zgrade u Molerovoj ulici. Iz stana se izlazilo na veliku terasu, danas bi to zvali ravan krov, bio je šesti ili sedmi sprat.
Ćale mi je vazda bio zauzet poslom pa smo ili sami, mislim brat i ja, landarali po ondašnjem bezbednom Beogradu ili nas je majka, doteravši nas koliko je to bilo moguće, vodila u Snežanu na pogačice i jogurt, na Kalemegdan, u Zoološki vrt, Pozorište Boško Buha ali i u posete prijateljima i rođacima.
Na otvaranju izlozbe bilo je sireva. Znala sam da ce ih biti. Bilo je i cokolade. Nje se nisam setila, a trebala sam. Belo i crno vino, naravno. Voce kao garnir, ali ne samo jagode i grozdje - niko vise ne moze da zamisli sir bez jagoda i grozdja. Krekeri leze izvaljeni na ledjima i guraju se sa tanjira uz sir, jagode i grozdje. Ovo im je ko zna koji po redu gig.
U moru knjiga pročitao sam okean gluposti zarad malo vode na dnu tog okeana. U čamcu na naduvavanje izlazio sam iz biblioteke držeći kao malo vode na dlanu jedinu knjigu koja nije pokisla. I gle nezgode, čamac nije puštao vazduh, ali je dakako puštao vodu, kao da pušta ploče. Na primer, onu Autoamerican, sa Debi koja gleda preko ograde na pločnike grada. Pločnici su bili popločani rekama vremena koje su nosile sećanja natrag u ništavilo odakle su i postala.
Rewind.
Pokusavam da ne pisem blogove o dnevno-politickim stvarima, ali ovoga puta cu morati da prekrsim "pravilo". Takodje, vec je svako ko je imao sta da kaze o tome ponesto i rekao, pa ima smisla postaviti pitanje zasto ovo pisem. Ali svejedno...
Naime, podigla se kao sto znamo ovih dana, kuka, motika, i peticija da odbrani naseg vrlog Voju K. od celjusti strane inkvizicije u domacoj odori, da nikako, ni slucajno da ne ide da svedoci, niti da kaze bilo sta o tamo nekoj politickoj pozadini jedne pobune, i mozda jednog atentata. Sta ima tu da se dira covek koji danas jedini (kod nas je uvek