
Beskrajno plavetnilo neba koje lagano tamni nad livadom u Velereči. Polako se naslućuju Velika i Mala Kola, Mesec i Severnjača, gore, daleko. Mirišu pozne trave i šunja se opojni, vlažni i prohladni šumski vazduh, od koga staje dah, a u utrobi zatreperi na pradavnine. Livada je krčevina na sastavku dva brda i spušta se strmo, do šume u dnu.
U tom žlebu ležim na leđima, dlanova položenih na toplo telo, tlo se opušta u osećanju sigurnosti, kao u majčinoj utrobi ili kolevci, Večna zemlja.
* * *
U carstvu šuma i polja, na velikom masivu Rudnika koji deli svetove, Rimljani sazidaše grad. Velike vatre topile su rude, usijani metal gasnuo je u vodi planinskih vodotokova. Pucali su vidici prema vratnicama Ovčara i Kablara, Bukulja se u oku sparivala sa Venčacem, titrale su u nizijama tople, zgusnute vazdušne mase. Zuj pčela, grgoljenje potoka, šum vetrova kroz gorje, nebo, kamen i zemlja, zemlja, zemlja.
I Rimljani digoše hram, i ne posvetiše ga božanstvu koje se vidi na zvezdanom nebu. Neko ko vekovima pre mene oseti ono što i ja ove tople jesenje večeri, znaše koje ime dati hramu. Na timpanonu bi uklesano: TEMPLVM TERRAE MATRIS, Hram Majke Zemlje.
* * *
Zemlja, u našem jeziku, višeznačna je reč i može se, prema potrebi, bliže odrediti osnosno zameniti sinonimima. Engleski, u odnosu na nas i za razliku od nas, raspolaže jasno izdvojenim terminima: soil je zemljana masa, ground je tle, land je kopno, teritorija, country odnosno state je država, Earth je planeta Zemlja.
Kada mi kažemo zemlja, tada, prema kontekstu, jednostavno znamo na šta se ovo odnosi; kao da ova jedna reč sasvim dovoljno kazuje na šta se u datom trenutku misli. Nema, dakle, zabune kada se izgovori zemlja, odnosno Zemlja, kao da time jezik kazuje da tu nema i neke bitnije razlike.
Možda bi jedna od podela ljudi, u odnosu na zemlju, bila na one koji odlaze i one koji ostaju,
Priča "Kolevka majka Zemlja", S puta po zaboravljenoj zemlji, Predrag Smiljković, Narodna knjiga, 2003.