U trenucima osećaja besa, nemoći ili očaja, često sebe hvatam u potrazi za odgovorima na pitanje šta bih uradio "da sam ja neko i nešto u ovoj i ovakvoj Srbiji?".
Prvo bih kao priroritete Srbije proglasio 3 komparativne prednosti ove zemlje: hrana, energija i znanje. Igrao bih na te tri karte u međunarodnoj partiji ekonomskog i svakog drugog pokera.
Najpre bih stimulisao na raznovrsne načine odlazak nezaposlenog gradskog stanovništva na napuštena seoska imanja. Organizovao bih za njih stručnu pomoć u podizanju novih zasada voća, počev od jabuka i krušaka do trešanja
(из дневниками)
( затечени садашњицом понекад умислимо да је бекство од себе најгори могући излаз. Али, како ипак понекад побећи.....)
животно окружењенам убило се за пуцање нас по изнутрашњим шавовома па се присетих прочитаног Jung-овог још кадгод обогативши себе сазнањем да није лоше поседовати вербалне способности применљиве за све слојеве људи са којима се срећемо.
24. mart 2020.
Ovih dana često se prisećam vremena bombardovanja, ekonomskih sankcija i potpune izolacije Srbije 1999, a ponajviše onog osećaja da si prepušten na milost i nemilost nekom neprijatelju, kog (skoro i da) ne vidiš, jer njegovi avioni lete superbrzo, a od preciznosti njihovih pilota zavisi tvoj život. Osećala sam se bespomoćnom, kao da sam ovca u toru, zarobljena, bez mogućnosti da izađem, bez prilike da se borim. Ta nemogućnost da se suprotstaviš, to čekanje žrtve na milost i nemilost agresora, saznanje da
Pre neko jutro, sunčano, sa kafom u ruci izađem na terasu, sednem, zapalim Lucky i bačim se u uživanje. Kad! Pored uobičajene tramvajskoautomobilskoautobuske buke, do mene dopre kakofonija vrapčijeg dživkanja! Razveselim se, odem do ograde i bacim pogled na dole, na njihovu Agoru, tako sam u sebi nazvao veliki grm koji ne spada u crnogorične ili zimzelene ali mu lišće na jesen i u zimu ne opada samo se smanji i udeblja pa liči na pupoljke i čeka proleće da ponovo kao plamen bukne! U Agori dvestotinak, možda i više, paperjastih vragolanki i vragolana, dživka na sav
... osim svog genija...
Rece jednom jedan irski pisac i pesnik, a usput promrmlja i jos ponesto...
Znam, znam, odavno nisam pisala o Africi!
Evo, da ne bude da ne ispunjavam obećanja - baš mi je ovo današnje, tmurno vreme idelno da vas na trenutak povedem u neke lepše i sunčanije krajeve.
Vežite se, polećemo!
Kako je moguće da na nekoj tačci planete, u nekom trenutku života, nešto nikako ne volite, a onda, promenite lokaciju i gle! Kao čarobnim štapićem, vaša omražena stvar odjednom postaje nešto što nestrpljivo iščekujete?
A baš to je bio slučaj sa mnom i javnim prevozom.
Odmah da se razumemo - po vokaciji sam pešak. Iako me muž godinama ubeđuje kao je auto mnogo korisna stvar, što mu ne osporavam, ja ipak više volim da me neko drugi vozi. I da ne razmišljam o mestu za parkiranje. Ni o punjenju rezervoara. A ne volim ni da prčkam oko motora niti da menjam gume.
Priđi, molim te. Želeo bih ukratko da ti ispričam nešto.
Pre nekoliko dana sam video čoveka. Nosio je crnu jaknu sa kapuljačom, navučenom preko glave, neke tamne pantalone ili trenerku i, kako sam još mogao da primetim, crne, kožne, poluduboke cipele. Nisam mogao da mu jasno vidim lice, ali znam da je imao kratku crnu bradu, da, imao je crnu bradu, i to je isprva bio jedini detalj koji sam mogao da uočim. Ljude najpre posmatramo u lice, zar ne? Ne pitam tebe, pitam sebe. Ali, slobodno i ti možeš da odgovoriš. Mislim da sam oduvek nosio tu odvratnu naviku da čoveka
Veliki broj nas dobrim delom napredujemo kroz vrćenje u raznim petljama. Tako i nazadujemo, opet dobrim delom, stagniramo, petljanje je relativno očigledno na nižem nivou pa bi ovakava tvdnja bila tautologija kad pored onih najprostijih petlji ne bi postojale i kompleksnije.
Meni kao programeru je inspiracija za post došla od mrtvih petlji u programerskom multithreadingu (učinilo mi se pre nedelju dve na blogu da je neko imao bolji srpski termin za deadlocks ali sam ga zaboravio), no u poslednjem izdanju časopisa Wired je izašao interesantan članak o blog manifestaciji rekurzivnih mreža pa otud skrenuta pažnja i prvi deo naslova.
“You have a blog. You compose a new post. You click Publish and lean back to admire your work. Imperceptibly and all but instantaneously, your post slips into a vast and recursive network of software agents, where it is crawled, indexed, mined, scraped, republished, and propagated throughout the Web. Within minutes, if you've written about a timely and noteworthy topic, a small army of bots will get the word out to anyone remotely interested, from fellow bloggers to corporate marketers.” Ovim navodom sam iskopirao pola članka dok se ostatak, a još važnije interesantan Flash dijagram nalaze pod “The Life Cycle of a Blog Post, From Servers to Spiders to Suits — to You”.