U Srbiji sve donedavno nije bilo insajdera. Srbija nikada nije oskudevala cinkarošima, tužibabama, sreskim i ostalim špijunima, doušnicima, ulizicama, poverljivim izvorima, tajnim i javnim agentima, pa i krticama. Bilo je i disidenata, ali insajdera nije bilo. A, onda su se, početkom ovog veka, iznenada i u velikom broju pojavili.
Ko su srpski insajderi, mogu li se na neki način klasifikovati i može li se lik srpskog insajdera profilisati kroz analizu njegovog dela i njegovih motiva?
Da u Srbiji uopšte ima insajdera saznali smo posredno, preko Haškog tribunala.
Reč je o licima koji su kao pripadnici paravojnih, vojnih ili policijskih formacija učestvovali u izvršenju jednog ili više ratnih zločina u ratovima na području bivše Yu, a koji su se post festum pokajali i pod određenim uslovima pristali da svedoče protiv svojih saboraca i naredbodavaca. Njihova dela su poznata, njihova imena uglavnom nepoznata, motivi jasni i razumljivi, a koliko i da li su moralno prihvatljivi zavisi od ugla posmatranja.
Druga grupa srpskih insajderi potiče iz kriminalnog miljea, odnosno surčinskog, zemunskog i ostalih klanova organizovanog kriminala.
Organizovani kriminal je u Srbiji, kao i u svim drugim zemljama u tranziciji bio uspešniji od novih institucija demokrarske države. Razvijao se brže i uvek je bio, najmanje za dužinu koplja, ispred zakonskih instrumenata kojim se država borila protiv njega. Država je zato odlučila da uvede nove metod borbe i u protivničke redove uđe pomoću insajdera. Pioniri insajderi su bili toliko dragoceni srpskom pravosuđu da je zbog njih promenjen krivični zakon i uvedena institucija svedoka saradnika i zaštićenog svedoka. Iako za srpsko pravosuđe nov, istorijski gledano, institut insajdera, odnosno svedoka saradnika ili svedoka pokajnika bio je poznat još u srednjevekovnoj Ehgleskoj. Nadležni organi Krune su davali pogodnosti, u vidu blažeg kažnjavanja, onim sukrivcima koji su promenili stranu i pristali da svedoče protiv svojih dojučerašnjih saradnika u izvršenju krivičnih dela. Zvali su ih «svedocima krune» (crown witnesses).
Dakle, druga grupa naših insajdera su kriminalci, pripadnici najjačih kriminalnih grupa organizovanog kriminala. Njihov profil, lik i delo, nije potrebno posebno predstavljati. Njihovi motivi zbog kojih su postali insajderi, odnosno svedoci saradnici, su kristalno jasni. Jasni su i motivi države, iako su mnogi etički i teorijskoprvani razlozi za i protiv takvog zakonskog rešenja bili suprotstavljeni.
Trećoj grupi insajdera pripadaju lica zaposlena u državnim institucijama (organima vlade, policiji, vojsci, tužilaštvu, pravosuđu...), javnim preduzećima i velikim privatnim korporacijama, a koji određene informacije, označene odgovarajućim stepenom tajnosti, prezentuju javnosti preko medija i na druge pogodne načine.
Profil insajdera iz ove grupe najteže je definisati, pre svega zato, jer su im motivi veoma različiti. Plemeniti su i motivi i dela onih insajdera iz ove grupe, koji procene da će određene odluke, ugovori i drugi akti institucija vlasti, ukoliko se realizuju izazavati negativne posledice za građane uže ili šire zajednice ili po društvo u celini. Pravi primer je insajderska informacijama o dečku od milion dolara. Ponekad su motivi insajdera iz ove grupe manje plemeniti, onda kad je reč o novcu ili drugoj neposrednoj ili posrednoj koristi, koju će ostvariti plasiranjem insajderske informacije u javnost. Međutim, korist koju će javnost imati od takvih insajdera može biti vrlo značajna.
U ovu grupu spadaju i insajderi po zadatku, odnosno lažni insajderi. Oni medijima plasiraju tajne informacije, po naređenju svojih predpostavljenih, koje će bez obzira da li su istinite ili lažne, naneti štetu pojedincu ili grupi, najčešće javnim ličnostima, političkim protivnicima i nevladinim organizacijama. Takvi insajderi se u medijima najčešće nazivaju nezvaničnim, ali pouzdanim izvorima.
Tržišna ekonomija ima svoju, specifičnu insajdersku vrstu čije su informacije, po pravilu, vrlo cenjene i skupocene. U berzanskim poslovima, naprimer, privilegovanom insajder informacijom se smatra svaka informacija koja nije dostupna javnosti, a od značaja je za utvrđivanje cene hartija od vrednosti.
Insajderstvo, naravno, nije srpski specifikum, već globalni fenomen. Pojava je uzela toliko maha da se korišćenjem globalne internet mreže pozivaju ljudi iz čitavog sveta da postanu insajderi i dostavljaju tajne informacije i dokumente iz svojih zemalja.
Evo, šta o tome kaže Wikileaks:
Dostavljanje tajnog materijala na Wikileaks je sigurno, jednostavno i zakonski osigurano.Wikileaks može da vam ponudi različite metode dostavljanja. Wikileaks ne skuplja nikakve informacije koje bi mogle da odaju identitet izvora. Postoje različiti načini dostavljanja čak najčuvanih podataka, a najjednostavnije je kriptografski obezbeđen čet. Wikileaks akceptuje tajni, cenzurisani ili drugačije ograničeni materijal od političke, diplomatske ili etičke vrijednosti. Wikileaks ne prihvata bajke, mišljenja ili druge vrste privatne reportaže. Wikileaks se ne interesuje za materijal koji je javno dostupan.
Sa nestrpljenjem sam pregledao deo koji se odnosi na insajdere iz Srbije. Na moje iznenađenje, tamo sam našao samo jedan insajderski prilog i to iz Prištine, koji očito nije dostavio srpski, već insajder UNMIK-a. Uverite se i sami: http://www.wikileaks.org/wiki/Category:Serbia.