- “Šta bi ti hteo na poklon za rođendan.“
Gleda me belo. Kaže:
- Otkud znam. Ništa. .. Samo nemoj opet pakmena.
To o pakmenu je posebna priča. Dozvolite mi malu digresiju. Elem, za sve je kriv onaj bilmez Danilo koji me je u Njujorku navukao da kupim tog pakmena. Kao Pakmen je klasik. Nasednem, pomislim čovek se razume kad je tako samouveren i kupim pakmena. Kad sam došao kući deca gledaju onu praistorijsku kutijicu, svu ćoškastu (za one koji ne znaju tako izgleda pakmen) i čude mi se. Iz tehnološke supersile na poklon doneo prastaru video igru, ko ciglu s ručicom. Ja, iako svestan da time neću popraviti utisak, ipak kažem:
- „Pakmen je klasik“
Oni kažu:
- I pisaća mašina je klasik.
Nego da se vratim na ovogodišnju muku. Ovo je poslednji predtinejdžerski rođendan a ja uopšte nemam talenta za dečje poklone. Do sada sam, ukoliko nije bila narudžbina, skoro uvek omašio (izuzetak bi bio kad sam im na pijaci kupio kutiju za cipele s dudovim lišćem i gusenicama svilene bube. To je bio pun pogodak.) Za ove od puberteta naviše još i nije tako teško. Kupiš neke krpice ili nešto skupo, bilo šta je samo da je skupo u svojoj kategoriji, može jedan cvet da bude ili sapun ili ili flaša vina ili biserna ogrlica ili kolut sira, štagod ali de je lepo i skupo. Tako uradiš, i mirna Bačka. Ovaj recept ne pali samo kada kupuješ knjigu ili ploču, tu cena nema uticaja. Zato su knjige i ploče najlepši pokloni.
Ali ne možeš predpubertetiliji da kupiš nakit ili sapun. Muziku još ne kapira, knjige čita kad mora. Stoga smo dugo većali, ali smo se tek nedavno, kad je zagustilo, usudili da se obratimo slavljeniku za savet. Majka je bila hrabrija.
- A da ti kupi mama jednu jednu lepu PIŽAMU?
- Grohot. Valjaju se po podu. Smejem se i ja. Znam da nije ni lepo ni pošteno da se smejem. Ti ih gajiš da budu pametni i duhoviti a oni posle sve vežbaju na tebi. Ali šta mogu, smešno mi je. Kako bi tek prošla da je predložila knjigu?
- Ok, ok, - kaže uvređena majka - Oćeš nešto za kompjuter, neku igricu?
- To skidam sa neta.
- Oćeš neku ploču?
- Šta je to ploča?
- Ništa. Zaboravi.
Kad sam bio klinac, sve mi je bio čist ćar. Glavna igračka su mi bile lego kockice, i to samo oni paralelopipedi s parovima cilindričnih rogova, ništa monstrumi, ljudi, točkovi, vasionski brodovi. Zidao sam kuće i katedrale i piramide i ko zna šta još. Tim sam se igrao i plastičnim vojnicima, kaubojima i Indijancima, kao i plastičnim životinjicama kojima je na trbuhu u reljefu pisalo: Made in Hong Kong. A i toga je bilo malo, To znam po tome što bih, kada bih izgubio jedno plastično magare ili prase, prvo okrenuo kuću naglavačke da ga pronađem a ako ga ne bih pronašao, tugovao bih danima. A za rođendan sam dobijao pižame i knjige s posvetom.
S majkom sam na plaži pravio kule od peska i ona mi je objašnjavala gotski i romanski stil, što je bilo jako lepo od nje a materijalno nezahtevno - pesak, more i malo predznanja iz istorije umetnosti. Osim toga u više navrata je pokušavala da me nauči da igram piljaka, što je neka dinaridska igra kamenjem, ali nisam bio u stanju da shvatim koncept. Kao: baciš dva kamenčića u vazduh i posle ih uhvatiš. Šta onda? Jaka igra! Mama nije uspela da mi objasni: Šta onda? tako da su piljci zaboravljeni.
Deda i baba su, kada su bili mali, igrali klisa. Oni, mudro, nikada nisu predložili da se igramo klisa već su mi samo objašnjavali kakva je to igra bila i pirčali mi doživljaje sa klisa i iz Sokola. Upadali bi jedno drugom u reč a ja sam po njihovom uzbuđenju shvatio da je klis stvarno bio fenomenalan i užasno mi je bilo žao što se toga više ne igra. A voleo sam kada su mi pričali o borbama pelivana ispod Kalemegdana.
S tatom sam igrao šah. To je bilo dobro, ali stalno me je ili pobeđivao ili me namerno puštao, ili bi mi, što je najgore, savetovao kako da ga pobedim.
A kad si sam gledaš televiziju. Na TV-u se davao dečji program, i to crno beli, pre podne ako ideš popodne u školu, a popodne ako ideš prepodne u školu, i crtani i u sedam petnaest. To ako nijedan prvoborac nije umro, a ako jeste, onda bude dan žalosti pa nema crtanog. Kad stigneš sa časova TV gledaš sve – Kockicu, Opstanak, do Naučnog programa o atomima koji su u stvari plastične kugilice, pa onda, kad se školski program završi, ti si već tu a drugog programa nema, nastaviš da gledaš vesti na mađarskom i albanskom.
Posle sam od dosade počeo da čitam. Prvo dečje knjige koje bih dobijao na poklon, Monte Krsta, Tri Musketara, a onda sam, dok sam se dosađivao na polici pored televizora otkrio pravi rudnik knjiga. Najviše sam voleo sabrana dela Gi de Mopasana u plavom tvrdom povezu. Ne znam baš tačno šta sam tu razumeo, ali Mopasana sam pročitao od korica do korica. Najviše me dojmila strašna priča o Majci nakaza koja je nosila nekakve midere da bi rađala nakaznu decu koju je posle liferovala cirkusu. I u svakoj trudnoći je nosila drugačiji mider, da dete ispadne nakazno na drugu foru.
I sad: Šta je za bio prigodan poklon za mladog čoveka koji je od zabave imao TV Beograd 1 u crno-beloj tehnici, lego kocke, kamenje za piljke, bojice, loptu, i sabrana dela francuskog od sifilisa poluludog pisca? Pa štagod. Ploče, knjiga, patike, čokolada. Bilo šta.
No da se vratim na temu. Šta sada slavljenik uopšte može da poželi da ima kad ima sve pre no što ga je poželeo. Ja stvarno ne mogu da se setim ničeg pametnog. Najpamentije što mi je palo na pamet je da mu kupim komplet DVDova - sva tri Kuma ili durbin. A ako se njemu ne dopadne, ja ću sa najvećim zadovoljstvom da gledam filmove ili da osmatram zvezde i da špijuniram komšiluk iz drugog kvarta.