Rano ujutru, otac kuca na vrata sobe svog sina: "Probudi se!". Sin odgovara: "Neću da ustanem, tata". Otac viče: "Ustaj, moraš u školu!". "Neću da idem u školu", odgovara sin. Otac ga pita: "A zašto nećeš?". Sin odgovara: "Neću, iz tri razloga. Kao prvo, škola mi je dosadna; drugo, učenici mi se rugaju; a treće - mrzim školu". Otac mu onda uzvrati: "Dobro, sada ću ja tebi reći tri razloga zbog kojih moraš da odeš u školu: kao prvo, to je tvoja dužnost; drugo, jer imaš četrdeset i pet godina; a treće, jer si direktor škole".
Probudite se! Probudite se! Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Probudite se Prestanite da se zabavljate sa svojim igračkama. (Anthony de Mello)
Četvrtak popodne. Po povratku s posla malo sam se zabavljao radeći na jednom papiru, zadržavajući se na pojmu kognicije (cognitio). Jer, nisam indiferentan prema onome što se, na engleskom, zove "the process of perceiving, the faculty of knowing, of acquiring a new idea). Usput, slušam Beyoncé (Sweet Dreams). A, onda, ulazi Monika, sa veselim osmehom na licu, držeći u ruci knjigu "Budjenje", od Antonija de Meloa.
Monika: Završila sam. Pročitala sam je, takoreći, u jednom dahu, što nije bilo teško, s obzirom da ima manje od sto i pedeset strana.
Ja: I, kakvi su utisci?
Monika: Hm. Onakvi su baš kao što ti možeš pretpostaviti, pošto je knjiga, ipak, prvenstveno iz tvog faha. (Istok, duhovnost, traženje puta). Odlična je, naravno. Doduše, ja nisam više od onih kojima neka knjiga može "promeniti život", pa ni od onih koji poseban interes nalaze u tzv. duhovnim knjigama. Medjutim, ova knjiga ne ostavlja čoveka ravnodušnim, te je svakako treba pročitati. Čak i - više puta. Srećom, lako se čita, možda je čak malo previše pojednostavljena. Autor, koji mi deluje kao disciplinovan pisac jasne poetike, često koristi anegdote (volim taj njegov smisao za humor, pošto mi se ne svidjaju knjige pisane neduhovito - bez ijednog osmeha) kako bi bio jasniji u onome što govori, ali ujedno i da demistifikuje sam čin probudjenja, odnosno prosvetljenja, kao nasušnu potrebu čovekovu, koju on često ne prepoznaje. S druge strane, knjiga jeste veoma praktična, jer konkretno obuhvata i obradjuje skoro sva svakodnevna životna iskustva ljudi.
Naravno, teško mi je izdvojiti šta mi se posebno svidja, jer ima dosta dobrih stvari, odnosno dobrih preporuka za komuniciranje sa ljudima, ali najviše za komuniciranje čoveka sa samim sobom. Na to upućuje i sam početak knjige: "Da li ste budni? Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana. Radjaju se uspavani, žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude. Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i čudesnost onoga što nazivamo ljudskom egzistencijom...".
Ipak, izdvojiću, nasumce, dve stvari koje su mi se veoma dopale: autorovo insistiranje "da je najvažnija spremnost da naučimo nešto novo". Kao i ovo: "...da bismo najzad videli jasno, pogledom koji nije zamagljen strahom i željom, i da hrabro živimo sada i ovde, proživljavajući svaki novi trenutak svežinom deteta". Očigledno je da piščevi stavovi nisu nastali kao plod prejake maštarije o tome kako čovek treba da uredi svoj život, već su u pitanju čvrsta, utemeljena iskustva i istraživanja jednog psihoterapeuta, a potom teologa, odnosno duhovnika.
Ja, pokušavajući da budem duhovit: A ja sam očekivao da će se tebi najviše svideti onaj deo u kome autor propoveda: «Savršena ljubav isključuje strah. Tamo gde postoji ljubav ne postoje zahtevi, očekivanja, zavisnost. Ja ne tražim da me učinite srećnim; moja sreća ne zavisi od vas. Ako morate da me napustite, neće mi biti žao samog sebe; izuzetno mi prija vaše društvo, ali ja se ne vezujem za vas. Ja uživam u vašem društvu na temelju nevezanosti - ne uživam ja u vama, to je nešto veće i od vas i od mene, nešto što sam otkrio, neka vrsta simfonije, neka vrsta orkestra koji svira u vašem prisustvu. Ali, kada odete od mene, orkestar ne prestaje da svira. To je orkestar velikog repertoara i nikada ne prestaje da svira». Meni se to mnogo svidja. Bolje je da kažem «i to», jer ja volim način kako De Melo sagledava stvarnost, kako pojavnu, tako i nepojavnu.
Ja, nastavljam, pošto Monika ćuti: Kao i većinu zanimljivih knjiga, i ovu prate mnoge kontraverze. Jer, mora se znati ko je knjigu napisao i kako je primljena u svetu. Naime, njen autor je Indijac, koji je počeo kao katolički sveštenik (rodio se i živeo u nekadašnjoj portugalskoj koloniji sa lepim imenom: Goa) i psihoterapeut, da bi završio kao duhovni učitelj (pritom stalno ponavljajući da ni učitelja ne treba slepo slušati, ukazujući na reči Budine: "Monasi i učenici, ne treba da prihvatite moje reči iz poštovanja, već treba da ih procenite kao što zlatar čini sa zlatom - seče ga, brusi, vaga, topi"). Medjutim, on je bio i ostao Indijac, pa je njegov način razmišljanja umnogome uslovljen istočnjačkim (u prvom redu budističkim/hinduističkim) načinom gledanja na život (značaj svesnosti, u kombinaciji sa onim što je najbolje u hrišćanstvu - naglasak na ljubav, kao i na otvorenost srca). Zapravo, u knjizi ima pomalo od svih važnijih religija, ali je, ipak, očigledno da je tu prilično malo ostalo od hrišćanstva, pa je, stoga, zvanični Vatikan knjigu bio dočekao na nož. (Svojevremeno, kardinal Joseph Ratzinger, današnji papa Benedict XVI, bio je veoma oštar u odbacivanju De Meloovih postavki; s tim u vezi, pošto je De Melo naprasno umro u Njujorku, u pedeset-šestoj godini života, ima čak sumnji da je on bio otrovan od ‘inkvizitorskih predstavnika' Vatikana). Jer, autorovo ukazivanje da čovek ne sme da se oslanja ni na koga drugog (dakle, ni na Boga), do na sebe samoga, te da treba da se probudi i bude prisutan u svakodnevnoj realnosti, što znači da može osetiti sreću, ljubav i stvarnost upravo sada, u ovozemaljskom životu, jeste, faktički, suprotno onome što hrišćanstvo, generalno govoreći, propoveda. To je jedna od najdirektnijih knjiga te vrste, koja se bavi istinski značajnim životnim pitanjima. Nema elaboriranja i okolišenja, direktno se odgovara na konkretna pitanja koja svakog od nas zanimaju: život, ljubav, strah, rad, nada, milosrdje, smrt. De Melo je napisao još nekoliko zanimljivih knjiga, ali mislim da je najbolje početi njegovo upoznavanje baš sa "Budjenjem".Monika, prelazi na drugu temu, i dalje se smešeći: Jede mi se nešto slatko!
Ja, kobojagi začudjeno: Pa zar više nema u frižideru?
Mo, postidjeno, kao da je mala devojčica, sleže ramenima: Pa, nema.
Ja, džentlmenski: Dobro, sići ću malo kasnije do prodavnice.
Mo, ohrabreno: Ma ne, ja ću otići; ionako moram još nešto drugo kupiti.
Monika, potom, priča priču koju već znam od ranije: Šta ja tu mogu. Evo, i naučne analize govore da je čokolada važna za okrepljenje. Čitala sam da retko ko, ako drži do sebe, može da odoli čokoladi. Oko 40 posto žena i 15 posto muškaraca - prosto čezne za njom. Jer, čokolada je slatka, sadrži kofein, ali i sastojak koji je sličan onom koji u mozgu reguliše naše raspoloženje, a neki tvrde da reguliše čak i euforiju. Meni to treba. Zato ne treba blamirati one koji postaju nervozni ako duže vreme ne pojedu čokoladu. Današnji stručnjaci za ishranu ističu dobra svojstva čokolade. Naravno, ne treba preterivati i biti čokoholičar, jer je vrlo kalorična, ali u manjim, umerenim količinama je dozvoljeno, a meni baš sada to treba. I još nešto. Za sve su kriva braća Kedberi, koji su, još polovinom XIX veka, počeli sa proizvodnjom mlečne čokolade. To je bila prethodnica svim današnjim mlečnim čokoladama. Ah, stvarno su dobre te njihove čokoladice.Monika odlazi u prodavnicu. Napolju je mrak.