Odnosi između Srbije i Hrvatske su izuzetno značajni i ključni ne samo za budućnost dveju država i naroda nego i za region. Jasno je da neće mnogo koristiti budućnosti ako su previše ili pretežno okrenuti samo prošlosti, a sa prošlosti se bavi samo onaj ko nema viziju budućnosti.
S obzirom sa su i Srbija i Hrvatska deklarativno i stvarno okrenute ka EU kao budućnosti, bilo bi u obostranom interesu i interesu te budućnosti da se međusobni odnosi na civilizovan način izvuku iz prošlosti.
Predsednik Tadić je upravo dao novi pozitivan impuls u pravcu poboljšanja srpsko-hrvatskih odnosa kada je rekao da ne treba žuriti s podnošenjem kontratužbe i da će Srbija "još malo sačekati" pre nego što tužbu protiv Hrvatske uputi Međunarodnom sudu pravde, izrazivši istovremeno nadu da možemo da poboljšamo odnose sa Hrvatskom.. "Imamo još vremena da razmislimo o potencijalnoj kontratužbi Hrvatske ali generalni princip koji imam jeste da bi bilo dobro da ni Hrvatska nije pokrenula tužbu protiv Srbije i da Srbija ne mora da odgovara kontatužbom, već da se pitanja građanskih prava i prava hrvatskih i srpskim građana rešavaju u procesima koji nemaju duboke implikacije za naše međudržavne i mežu nacionalne odnose", rekao je Tadić.
Treba se malo ugledati i na Nemačku i Francusku čije istorijsko breme je mnogo teže i kako su ga one prevazišle i prevazilaze. Kao što su Nemačka i Francuska odgovorno shvatile da su njihovi odnosi ključ stabilnosti i motor Zapadne Evrope i sada EU , tako bi i Srbija i Hrvatska trebalo konačno da shvate da su dobri srpsko-hrvatski odnosi pre svega od koristi za sopstvene narode, «mirnu Bosnu» i stabilnost u regionu.Valjda će doći vreme da prve posete novoizabranih predsednika države i vlade Srbije/Hrvatske budu Zagrebu odnosno Beogradu, kao što to čine državnici Nemačke i Francuske.
U pravu je Milorad Pupavac kad kaže da je Hrvatska tužba protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde i moguća protivtužba Srbije je najveći teret u međusobnim odnosima dve države. Tužba blokira napredak srpsko-hrvatskih odnosa, a najmanje što treba hrvatsko-srpskim odnosima i Srbima u Hrvatskoj je to da se politika genocida oživljava pred MSP, a i jednoj i drugoj strani jasno da sud neće dati mišljenje da je bilo genocida. Milorad Pupavac s pravom ističe da je "Srbima u Hrvatskoj najmanje potrebno oživljavanje rasprave o genocidu jer bi to bilo vraćanje na stanje iz devedesetih, bez realne šanse da se prodiskutuje šta se zaista desilo Srbima u Hrvatskoj. To bi dodatno komplikovalo odnose Zagreba i Beograda, što Srbima u Hrvatskoj ne odgovara jer se bez saradnje dve države položaj Srba ne može bitno popraviti, a posebno položaj izbeglica.
Znaju političari u Hrvatskoj da odluka suda o nadležnosti ne znači da će Srbija biti , niti može biti, osuđena za genocid, kao što i naša strana zna da, ni Hrvatska neće biti osuđena za genocide.
Drugo je pitanje, a nije bez smisla, zašto zašto je Hrvatska podnela tužbu 1999. a ne naprimer 1994,1995 ili 1996.godine i zašto Srbija nije podnela odmah kontratužbu još 1999.godine.
Pri izricanju zapaljivih parola trebalo bi uvek prvo pomisliti da li time pomažemo Srbima van Srbije ili dajemo podstreka onima koji to čekaju kao povod da na njima iskale «višak svog nacionalizma i šovinizma». I zato nema mesta nikakvom trijumfalizmu u tome što naša tužba sadrži “konačno istorijski presek srpsko-hrvatskih odnosa, sa naglaskom na događaje iz Drugog svetskog rata» i što će « tom kontekstu biće pomenuto i masovno stradanje Srba u ustaškom logoru Jasenovac”.
To prepucavanje može biti samo preko i po glavama Srba koji žive i koji treba da se vrate u Hrvatsku, a pravi trijumfalizam bi bio da se dve države civilizacijski dogovore u smislu kako je to predložio predsednik Srbije.
Naravno, podrazumeva se da demokratske i evropske Srbija i Hrvatska ne trebaju ništa da guraju pod tepih već da civilizacijski stave tačku na tragičnu prošlost, a da je ne zaborave ,da to bude opomena i preventiva da se nikada ne ponovi.
Prema tome,suđenje nije potrebno ni demokratskoj i evropskoj Srbiji ni demokratskoj i evropskoj Hrvatskoj i kao što ističe Milan Simurdić, vođenjem spora dve zemlje bi bile pretvorene u taoce prošlosti umesto u aktere budućnosti, a bolje je da gledamo kako možemo zajedno da doprinesemo bržem putovanju ka EU nego da gledamo kako ćemo se saplitati.
Za nas još uvek veća opasnost od potpaljivanja lokalnih usijanih glava nego opasnost od globalnog zagrevanja i zato su dragoceni svi napori koji vode ka razumu i smirivanju strasti.
Izjava predsednika Tadića i poruka Srbije je upravo takva- razumna i odgovorna