Nas četvoro kotrljalo se starim novosadskim putem u stodvajsosmici kolege P, inače alergičnog na nazivanje dotične crvene šklopocije kecom. Kolega P, njegova devojka, moj mlađi brat i ja. Žurimo, koliko je moguće datim prevoznim sredstvom, da stignemo u Novi Sad. Jer 20. je septembar 2005. Igramo sa Francuzima. Za prolaz, za Arenu po prvi put, za povratak na staze slave. Karte za Arenu – tri kompleta, za mene, NNN i brata uredno su složene u fijoci već dugo. P. u šali komentariše –Ako zakasnimo, gubimo, ako stignemo na vreme pobeđujemo. Kao nisam sujeverna, ali mrzim te fore... I kasnimo. Podižemo pola Novog Sada (uz nemalo gunđanje sa njihove, i oštro brecanje mog mlađahnog brata sa naše strane) ne bi li smo stigli na svoja mesta. -Pa nije nama Spens ispred kuće. Mesta su dobra, malo iznad naše klupe i nedaleko od VIP lože u kojoj sede Divac, Danilović, Đorđević...
Na poluvremenu je sve sjajno. Mi vodimo dovoljno, igramo zadovoljavajuće. Slikamo se, femkamo da li da pitamo pomenute da se slikaju sa nama kad prođu. Ma, ne kao nećemo da budemo dosadni. Neki od naših startuju večno nasmejanog Karija.
Šta je bilo, bilo je. Slabo se već i sećam kako smo se slomili. Znam da vičemo prema klupi, Đorđević drži glavu među rukama. S. naš IT, izlazi, kaže ne može. Poslednjih nekoliko minuta magla, znam samo da sam sve vreme pritiskala grudi jer me nesnosno bolelo. Sve jače. I da sam psovala kako nikad nisam. Trenera, igrače, Francuze. I boli. Boli! Ne ovde! Ne kod nas! A Arena? Boli!
Izašli smo u tišini. Svi su ćutali. U stodvajesosmici smo slušali radio.. neki. Ćutimo. Čola.. Ti živiš u oblacima mala.. spontano smo počeli da pevamo. I do tebe ne dopire moj glas.. I dan-danas ta me pesma podseća na taj poraz.
Karte za Arenu sam prodala nekim Slovencima po istoj ceni po kojoj sam ih uzela, samo da ih ne gledam. Uskoro idemo za Tunis. To je jedino što mi koliko-toliko drži raspoloženje tih dana. Malo malo pa pomislim. Ej, pa trebalo je da igramo u Areni.. Pred dvadeset hiljada ljudi. I dobar tim, za velika dela. Mislili smo. Titula u Beogradu. Velike, lepe utakmice. Radovali smo se mesecima unapred. Godišnji odmor planirali prema tome. Pljus!
Nikad me ništa nije tako zabolelo, čak ni titula u basketu izgubljena od Zvezde, sezonu posle one sezone. Tada, pre skoro pet godina sam odbolovala i prebolela sve naše sportske poraze. I ovaj od juče.
I ne poredim. Ovi su se momci baš trudili.