Vesna i Svetlana su sedele za šankom, a ja sam stajala pored njih i zverala okolo. Bilo je preglasno da im se pridružim, mada sam u par navrata čak i bezuspešno probala. Čujem kako Svetlana priča i polako se naginjem ka njoj, ali u trenutku kada počnem pažljivo da je slušam, čujem Vesnin glas. Učinim napor i krenem glavom ka Vesni, ali dok stignem, opet se čuje Svetlana. Razumećete da sam nakon tri pokušaja odustala svesna da sam zakoračila u prostor između svetla i senki, ne sluteći da će samo trenutak kasnije svi prisutni u kultnom novosadskom kafiču Žuta kuća, zakoračiti u Twilight zone. U trenutku kada je muzika naglo stala, prostoriju je napunio Svetlanin šuškajući glas:
- Znašš džandru, mene je to ššto je on uradio i ššto je rekao jako pogodilo, možžešš zamisliti....
- Čuti, ČuČe te ljudi, opomenu je Vesna...
Ali, avaj, svi su ih čuli, bilo je kasno. Kroz Žutu kuću zaorio se smeh tako glasan i strašan da su stanovnici Limana I i II, nakon polučasovnog pokušaja da se zaklone iza zatvorenih prozora, stavljajući čak i čepiće u uši, pozvali miliciju. Milicija je pozvala Odeljenje za NLO i NVO pri republičkom Ministarstvu odbrane i sve se završilo tako što je stvar zataškana. Svetlana se ubrzo udala i otišla u Ameriku, Vesna pobegla noćnim vozom u Budimpeštu, a ondašnje radikalne novosadske vlasti srušile su tokom noći Žutu kuću, predavši je Rodu Serlingu na čuvanje.
Od tada, moje društvo šprehfeleruje kao da je ukleto upravo te večeri, dokazujući da svi napori vlasti i Odeljenja na uklanjanju glavnih krivaca iz zemlje, ostaju jalovi pred ovom zastrašujuće simpatičnom pojavom.
Vesnin brat, Zoran, ostao je da živi u Srbiji, a sa njim i duga tradicija majčine češke porodice da svesno ignoriše postojanje mekog „ć". Moči čemo, doči čemo, začutali su, čorav sam... Kada sam mu jednom prilikom, mislim da beše rodjendan, napravila kompilaciju, stavila sam namerno pesmu „Džurdževdan" u verziji benda Kompromis 69 (...proslaviču Džurdževdan, proslaviču Džurdževdan, proslaviču Džurdževdan on my own...), svi smo se smejali osim Zorana koji je pevao i gledao nas u fazonu „šta je džiberi, šta je tu smešno?" Tako Zoran svakodnevno čuva sećanja na odbeglu sestru, koja se uvek trudila da zvuči kao drugi ljudi.
Sećam se jedne od tih priča, kada je kao student radila u jednoj novosadskoj prodavnici donjeg veša i čarapa. Znajući da se u onome što treba da napiše sasvim sigurno krije i jedno meko „ć", stavila u izlog papir na kojem je pisalo: „AMERIĆKI KUPAČI". Sinoć sam čula da još jednu pričicu koja će se, verujem, visoko kotirati u našoj šprehfeler družbi. Nedavno su se vratili iz Holandije gde su bili u poseti Žani i Eđi, iliti Žani i Edži, u Vesninoj verziji. Kum Vlada kaže da je on bio čovek uveren da se Žanin muž zaista zove Edža i da ga je pomalo iznenadila Vesna kada ga je nakon dva dana pitala: „Ajd što ja, ali zašto ti Edžu zoveš Edža?"...
Čudno je to što i pojedini rođaci još jedne naše drugarice, Dace, možda i večina članova ove stare vojvođžanske porodice, malko naginje na tu stranu. U našem je društvu dobro poznata priča o tome kako je jednom prilikom tetka pitala Dacu:
- Jel' Danice, jel' i tvoj Dušan govori tvrdo Č kao mi? Daca je rekla da do sada nije primetila, ali se tetka, ne verujući joj, okrete i viknu malom Dušanu:
- Dušane, hajde reci hoču", a Dušan se nervozno okrete i reče
- Neču!!!
E, sada, mislim da ova digresija na Dacu neće puno da mi pomogne. Očekujem uskoro hitan poziv iz Pešte od Vesne: „Kumo! Jesi ti normalna? Nisi baš morala svima da ispričaš, sada če mi se svi smejati, jel to hočeš?" Pa, neču. U stvari, hoču, ali ne tako kako ti misliš. Ovo je iz ljubavi i svima če biti simpatično. Nekad su tako skoro svi. Setimo se Lole Novakovič:
"I mnoge lude noči
koje če posle doči,
u mom sečanju su sad".
Evo, čitaj komentare, pa češ čuti i sama.
I za kraj, pesma za Zorana, koji nam je sinoč napravio odličan roštilj koji čemo dugo pamtiti: