Spustuvši se polako na zemlju u stilu Petra Pana Plamen je proveravao da li je sve na svome mestu: ruke, noge, dupe, glava. Dobro je. Sve je tu. Jasno se videlo olakšanje na njegovom licu s obzirom da je mogao da otperja i nestane u vidu lastinog repa. Potočići vode počinju da teku niz brdo i polako da nose i spiraju ono malo zemlje što ima. Kokoške se drže jedna za drugu ne bi li bile teže, kako ih vetar ne bi odneo. Plamenovo vazdušno splovilo već toliko landara da više nema šanse da ga sakupimo i vratimo na zemlju a i ne pokušavamo. Sitna kiša nošena jakim vetrom prelazi u grad koji bije kao dramlije svuda po gologuzastom telu.
Sveže skuvan od muke moram da obučem waterproof. Vetar počinje da duva još jače. Sad je došao red da se vidi kako sam pobio klinove u zemlju. Grejem je popeo Kremu u korpu od traktora na nekoliko metara visine da veže najviši deo plastenika konopcem. Svaki konopac na polovini ima omču kroz koju treba da se provuku oba kraja. Vidim da se Grejem sve zajapurio a Krema se obrće nešto po korpi na onoj vetrometini.
Grejem:“Through the loop, through the loop! (kroz omču)!“
Krema:“Ma koje bre 'oćeš?!“
Grejem:“Not that side, the other side, you idiot(ne taj kraj, drugi kraj idiote)!“
Krema:“Ma ti si idiot!“
I tako su se lepo razgovarali i dogovarali pa ja pitah Kremu da li mu treba pomoć a on između pominjanja uže i šire Grejemove familije mi se požali da ga ništa ne razume šta 'oće. Tu onda Grejem spusti Kremu pa se zamenismo. Pomislih se da zadenem i macolu za pojas, da me ovaj kijamet ne odnese a možda i bolje da me odnese jer i meni je dozlogrdio više ovaj deo Engleske sa najboljim vremenom u zemlji. Tako dalje nastavismo po vetru začinjenog gradom i sitnom kišom koja je polako postajala sve krupnija od jednog plastenika do drugog. Zakačim i zavežem konopac za vrh plastenika, krajevi se zavežu za klinove koje sam pobio u zemlju. Mada kad pogledam na minuli rad čini mi se da konopci neće moći da izdrže toliko opetrećenje vetra. Šipke se za sada još uvek drže u samom vrhu gde su vezane konopcem ali par metara odatle se već uveliko savijaju.
Uopšte mi nije svejedno na ovoj visini da budem šiban vetrom koji od metalnih šipki debljine malo manje nego moja ruka polako pravi violinske ključeve. Vetar polako počinje da menja pravac i više ne duva odozdo pokušavajući da podigne i oduva ono malo muke što smo namontirali, nego počinje da duva nadole, nabijajući najlone i šipke u zemlju. Jasno se vidi kako zemlja naleže po silom i kako šipke sve više utanjaju u zemlju. Na moje iznenađenje, veliki lukovi su prvi počeli da popuštaju. Mislio sam da će najlon da se pocepa, ali nije. Šipke polako počinju da se krive. One na čelu plastenika najviše a posle njih i ostale.
Svi se kolektivno sklanjamo ispod plastenika. Mrklo nebo nas tu i tamo i dalje daruje sa stroboskopskim osvetljenjem. Naizgled konopcima jako vezani plastenici se po naletom vetra ljuljaju kao staro seno. Nemaš gde pošteno ni da se skloniš. Da se sakriješ ispod nekog drveta, lako može da udari grom i da ti lično prenese pozdrave od Sv. Ilije. Plastenici samo što se nisu porušili a mislim se u kakvom li je stanju preko brda naš Bermudan. Ne bi me čudilo da se u njemu kriju sada jazavci i kunići. Ionako je pored njega onomad prošla neka avet i ostavila trag mitskog bića u travi. Mada možda je to bio i neki mladi par koji prosto nije imao adekvatan prostor za rvačku utakmicu. Ne znam 'de li je Srebrenko sad, ali ako i dalje šiša jagode bolje da su mu obezbedili i ronilačku opremu po ovom vodoplavu.
Čekamo da oluja prestane ili bar malo oslabi pa da se vratimo na posao, kakav god on bio. U tom trenutku se odnekud pojavljuje McAlister, glavni indijanac, obučen u neki stari krzneni kaput do kolena. Liči mi na minijaturnog Hagrida iz Hari Potera. Komanduje da se poskidaju što pre svi najloni sa plastenika sa ove strane brda. Ima ih dvadesetak. Nema se vremena da se sve propisno razmontirava. Konopci se seku skalpelima kao i najloni na krajevima gde su uvezani. Devojke su odaslate u kamp a dobar deo nas je ostao na demoliranju pređašnjeg rada. Čim se najlon oslobodi sa jedne strane odmah se žurno skuplja ko padobran. Imali smo jednog Nila Armstronga iz Bugarske danas. Niko više ne želi da krstari engleskim nebom. Na tri-četiri plastenika sa jednog kraja su šipke skoro polomljene i toliko deformisane da ni na šta ne liče. Tu je i najlon pao na zmelju i prignječio dobar deo jagoda u plasteniku. Ti su razmontiravani prvi a ovi koji su se još uvek držali kasnije. Konačno vetar počinje da slabi i to prilično naglo a kiša polako prelazi u nešto još sitnije i polako se gubi sa detektora naše izubijane kože.
Oluja se završila naglo. Kako je došla, tako je i otišla noseći sa sobom dobar rod jagoda koje je kod nas omlatila. Preživeli polako izlaze ispod kamenja. Zagledaju jedan drugog pomerajući raščupane pramenove kose sa lica. Prepoznaju se. U kampu je ponovo trokirao Bermudan od naših prijateljica iz Ukrajine. Građevinski elementi na jednom ćošku su popustili i njihov Bermudan se nakrivio na tu stranu. Verovatno je neko pozajmio koju ciglu/crep za svoj Bermudan pa je ovaj izgubio ravnotežu. Ko će ga sad znati. U svakom slučaju jedan ćošak solidno žmrćka u vodi dok se čeka Grejem da dođe sa paklenom mašinom da vrati isti u prvobitan položaj.
Gazda McAlister se vidno iznervirao i šutirao unaokolo počupane busenove jagoda. Ipak su za njega velike pare u pitanju a ove jagode su tek trebale da se beru. Sutra dan smo krenuli i sa menjanjem deformisanih šipki sa plastenika. To je tek bila muka, da se izvade onakvom silom polomljene i pokrivljene šipke ali zato smo tu. Grejem je pokušavao gumama velikog traktora da ispegla i ispravi neke od manje oštećenih šipki, ali mnogima od njih nije bilo spasa i bile su zrele samo za staro gvožđe.
I dan danas kad god vidim na TV-u neku oluju negde, ne mogu a da se ne setim kako je nama tada bilo i da ne pomislim koliko je gore i jače moglo da bude.