Svi se dobro sećate, jer vas na to stalno podsećam, da sam prošle godine pio kafu sa predsednikom. To mi čak piše i na vizit karti: Predrag Azdejković - prošle godine pio kafu sa predsednikom. Lepo smo se slikali, rukovali, pričali, obećao je da će me posle toga zvati i ništa. Tako vam je to, svi su muškarci isti, bili oni zemljoradnici, radnici, ministri ili predsednici. Zato se nadam da će sa mojom novom drugaricom situacija biti drugačija.
Juče, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, delegacija LGBT aktivista, nakon što se družila sa naj-homofobom Draganom Đilasom, svratila je na kafu do Narodne skupštine. Ja sam za tu svečanu priliku spržio nekoliko kreditnih kartica i pazario crvene pantalone, kako bih se uskladio sa stranačkim bojama moje drugarice Slavke. Sastanak je ugovorio moj stari drug i prijatelj koga veoma cenim i poštujem, Boris Milićević, koji je kako ste sigurno čuli nedavno postao član Glavnog odbora SPS-a.
Kao što domaćinska tradicija nalaže, Slavica nas je provela kroz kabine, da nam pokaže kako ga je sredila, jer kao što znate, mi gejevi smo odlični dizajneri enterijera i imali smo jako puno zamerki koji su uneti u službenu belešku sastanka. Sve je nekako bež, nema veselih boja, jako sumorno kao situacija u zemlji, ali nije beznadežna.
Ubrzo je stigla kafa i sok. Kafa je bila bolja kod predsednika, ali kod njega nismo dobili sok, što je veliki domaćinski propust. Ali ono što mene zabrinjava, a to je sigurno posledica evro-atlantskih integracije jeste da je ukinut ratluk. Da samo znate kako ja volim ratluk, a to nam ova zločinačka Evropska unija ukida, a nameće nam tamo neke njihove zapadnjačke vrednosti.
Na sastanku smo pričali šta to legebeteovci žele. Ostali aktivisti su pričali o zakonima, o govoru mržnje, politici i ostalim dosadnim temama, koje mene tako smaraju. Kad je došao red na mene, ja sam izneo konkretne želje i prohteve. „Hoću da mi se izradi jedna propusnica za skupštinski restoran i dodeli jedan bata iz obezbeđenja. Evo može ovaj mali", i pokazah na jednog od radnika obezbeđenja. Kad se on zarumeni i pobeže, svi smo prasnuli u smeh. Hteo sam ja da tražim i jedan službeni auto, ali biću srećan ako dobijem i tu propusnicu.
Kad smo popili tu tanku kafu i iscrpeli sve ozbiljne teme, bacili smo se na modu i ogovaranje. Ovoj devojci iz Labrisa, dosadno, dosadno, mislim ipak pričamo o modi, a lezbejke i moda... Ona prevrće očima, zeva, i pokušava da temu prebaci na fudbal, a mi pokušavamo da izvučemo informaciju gde je Slavica kupila te divne crne cipele sa visokom štiklom. Ja umalo nisam pitao koji broj nosi i da li može da mi pozajmi koji par...
Nažalost, morali smo da prekinemo ovo druženje jer je došla neka dosadna delegacija iz Evropske unije da nešto smara, ali nam je Slavica obećala da ćemo ovo opet ponoviti, a ako bude našla vremena sledećeg vikenda možemo da pravimo spavaćica party. Devojka iz Labrisa odmah rekla da će ona tog vikenda biti sigurno bolesna.
Neki zli jezici bi rekli da smo spali sa konja na magarca, umesto da posle Borisa idemo na sastanak kod Ban Ki Muna, Putina, Obame ili kod Vuka Draškovića, mi idemo kod Slavice. Tim zlim jezicima mogu samo da poručim da je ovaj sastanak bio od neprocenjivog značaja i veoma važan, jer smo videli Vjericu Radetu i Natašu Jovanović uživo i izbliza, a toga nema ni kod Muna, ni kod Vuka, samo kod naše Slavice u Skupštini.
Predrag Azdejković
www.azdejkovic.com